Ko su Bošnjaci?

Kratak historijski pregled razvoja nacionalnog imena kod Bošnjaka

Tretirajući problem nacionalne identifikacije i nacionalnog imena Bošnjaka suočavamo se sa činjenicom smiještanja istog u kontekste određenih historisjkih razdoblja koja su neminovno utjecala na razvoj, određivanje i imenovanje bošnjačkog identiteta. Na osnovu toga naciobnalni identitet tretiraćemo najprije kroz razdoblje osmanske uprave nad Bosnom i Hercegovinom, zatim periodu Austro-Ugarske okupacije, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke federativne republike Jugoslavije i na koncu period nezavisne i suverene Republike BiH.

Period osmanske vladavine

Kada govorimo o postupanju Osmanlija prema drugim narodima najvažnija odrednica njihove državne politike na ovom polju ogledala se u inkorporiranju različitih naroda, koji su sa osvajanjima ulazili u sastav osmanske države. Osmanlije uopće nisu vodili računa o imenima tih naroda, niti su ih po toj osnovi razlikovali, niti im po toj osnovi davali mjesto u sistemu moćne države. Svak je mogao nositi ime kakvo je htio, ali to nije nikako smjelo ići na štetu države koja je bila osmanska, bez obzira da li ti narodi imali islamsku, kršćansku ili pravoslavnu vjersku odrednicu. Svi su oni ulazili u klase društva onako kako je to odgovaralo Osmanskoj Državi. Kroz čitavo vrijeme osmaske vladavine, za muslimane u Bosni i Hercegovini upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i osmanskim vlastima u Carigradu oni su sebe nazivali Bošnjacima, kako su ih tretirali i mnogi dokumenti Porte koji ih imenuju u različitim varijantama kao: Bosnaklar, Bosnjak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm – bosanki narod itd. Istovjetan naziv, Bošnjaci, upotrebljavao se i prilikom pokreta Husejn-kapetana Gradaščevića u prepisci sa austrijskim vlastima i srbijanskim knezom Milošem. Sa druge strane, terminološki odrednica “turčin” upotrebljavala se u vjerskom smislu za Bošnjake što ih je razlikovalo od katoločkog odnosno pravoslavnog stanovništva. Ova odrednica označavala je Bošnjake samo kao pripadnike islamske ili “turske vjere”, nikako u nacionalnom smislu, što se u kasnijim vremenima značajno zloupotrebljavalo nastojeći bošnjačkom narodu osporiti njihov teritorijalni subjektivitet i pravo da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom. Također, bitno je napomenuti i činjenicu da su se osmanski činovnici u Bosni često pežorativno nazivali “turkušama”, rijetki su na prostoru Bosne ostajali, a oni koji bi i ostali brzo su asimilirani u domaće stanovništvo.
U drugoj polovini XIX stoljeća, pod utjecajem susjednih nacionalnih ideologija, stanje u Bosni i Hercegovini se bitno zaoštrava usljed ekonomskih sukoba upakovanih u ideologije nacionalnih oslobođenja. Te činjenice će bitno utjecati na budući položaj Bošnjaka, koji sa krajem osmanske vladavine u BiH ulaze u period osporavanja nacionalne posebnosti.

Doba Austro-Ugarske okupacije

Utrenutku okupacije, Monarhija nije imala nikakav zvanični koncept u vođenju nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalni i konfesionalni sukobi koju su se razbuktali u drugoj polovini XIX vijeka, natjerali su zvanične krugove Monarhije da problemu pristupe kroz održavanje ravnoteže u BiH, (izuzetak je kratak pokušaj generala Filipovića na početku okupacije u promoviranju prohrvatskog kursa) na čemu se i temeljila stabilna pozicija Monarhije u zemlji. U cilju sljabljenja srpskog nacionalnog pokreta, zajednički minister finansija Benjamin Kalay uvodi novu nacionlnu politiku koja se temeljila na osjećaju zamaljske odnosno bosanske narodnosti i pripadnosti. Ovakva politika se nije etablirala kao dugotrajni proces najprije zbog nacionalnih pokreta, (prvenstveno srpskog) koji su imali jak utjecaj u zemlji. Srpski i hrvatski nacionalni program Bošnjake nisu tretirali kao posebni nacionalni entitet smatrajući da su oni Srbi ili pak Hrvati, što se odrazio na jedan broj inteligencije koji prihvata ove imputirane ideologije. Sa druge strane, bošnjački narod je i dalje ostao čvrsto na uvjerenjima i stavovima nacionalne posebnosti.
Nakon okupacije 1878. službeno se počeo upotrebljavati termin muhamedanac (njem. Muhammedaner) za muslimane Bosne i Hercegovine. Iako je ovaj termin upotrebljavala štampa i administracija, narod ga nije prihvatio nastavljajući da upotrebljava nazive Bošnjak ili turčin odnosno musliman. Vremenom termin Musliman potiskuje sve druge pa tako muslimanska javnost 1900. godine otvoreno zahtjeva da se naziv muhamedanac, kao netačan i neadekvatan, izbaci iz službene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Od tada naziv Musliman kao nacionalna odrednica postaje dominantna što je sa sobom nosilo nove problem na koje je još 1886. godine godine upozoravao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u tekstu “Što misle muhamedanci u Bosni”, riječima: “baška je vjera, baška je narodnost!”

Period Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, prvodecembarskim aktom 1918. godine Bosna i Hercegovina i Bošnjaci ulaze u novi državno-pravni okvir pod nazivom Kraljevina SHS koji im je u samom nazivu nijekao bilo kakvu nacionalnu osobenost, priznavanjem narodnosti samo Srbima, Slovencima i Hrvatima. U novonastalim političkim okolnostima unutar bošnjačkog korpusa nastaje nekoliko političkih grupacija koje su imale različite nacionalne programe. Najutjecajnija grupacija bila je JMO, na čijem čelu je bio dr. Mehmed Spaho, koja je u svojim programskim ciljevima po pitanju nacionalne politike zagovarala stav da muslimani Bosne i Hercegovine nisu svjesni samo svog nacionalnog imena te da to pitanje treba skinuti sa nivoa političkih rasprava. Važno je napomenuti da je u međuratnom periodu bio jedan broj intelektualaca, školovanih prvenstveno u Beogradu ili Zagrebu koji su prihvaćali i propagirali prohrvatsku odnosno prosrpsku nacionalnu orjentaciju, međutim ovakvo izjašnjavanje nije imalo utjecaja u narodu ze je broj “osvještehih” Srba odnosno Hrvata uglavnom je zavisio od političke situacije na terenu. U cilju sprečavanja ovakvih tendencija kao i sve jačih nacionalističkih nasrtaja sa istoka i sa zapada koju su od muslimana zahtjevali nacionalnu identifikaciju sa srpstvom ili hrvatstvom, JMO propagirala je ideju jugoslovenstva, ne kao nacionalnu politiku, već kao praktično sredstvo odbrane bošnjačkog korpusa od srpskih i hrvatskih nasrtaja.

Period Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u proglasima KPJ Muslimani se ravnopravno spominju sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima i Makedoncima gdje ističe se njihova narodnost pod imenom Musliman. Ovakva nacionalna politika napuštena je nakon rata pa je tako Husaga Čišić, narodni poslanik, bivši senator i gradonačelnik Mostara, protestovao u Beogradu 18. januara 1946. godine zbog činjenice da Muslimana u novom ustavu nema i pored toga što im se priznavala nacionalna posebnost u narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon rata Bošnjacima je priznata samo etnička ali ne i nacionalna osobenost tako da Rodoljub Čolaković, prvi predsjednik nove komunističke vlade u BiH, piše: “U njoj (Bosni i Hercegovini, A.L.) žive izmiješani Srbi i Hrvati, dijelovi davo formiranih jugoslovenskih nacija, i bosansko-hercegovački muslimani, koji su slovenskog porijekla, ali su u većini nacionalno neopredjeljeni” te im u budućnosti treba “dati mogućnost da se slobodno nacionalno opredjele”.
Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva Bošnjaci su imali izbor da se opredijele kao pripadnici neke druge nacije ili da ostanu neopredijeljeni. Na popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji je bio 810.126 neopredjeljenih Bošnjaka. Na popisu iz 1953. godine uvedena je nova kategorija, prvenstveno za Bošnjake, “Jugosloven – neopredjeljen”. Takvih je u Jugoslaviji bilo 998.697. Godine 1961. uvedena je odrednica “Musliman u etničkom smislu”. Takvih je bilo 972.960 dok se pod kategorijom “Jugosloven – neopredjeljen” izjasnilo 265.731 Bošnjaka.
Poslije pada Rankovića 1966. godine, u Jugoslaviji dolazi do liberalizacije koja se ogledala u jačanju periferija, pa će tako kroz 70-e doći do priznavanja nacionalnog subjektiviteta Bošnjaka. Najprije će se odustati od nacionalnog opredjelivanja muslimana što će rezultirati saveznim ustavom 1963. godine kada će se u savezni grb dodati šesta buktinja kao simbol Muslimanskog naroda. Sve dileme u vezi toga odbačene su na 17. sjednici CK SK BiH u februaru 1968. u čijem se zaključku izričito kaže da su “Muslimani poseban narod”. Na popisu iz 1971. godine u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932. Muslimana, koji su po brojnosti činili treću naciju Jugoslavije.

Nezavisna i suverena Republika BiH

Prilikom popisa stanovništva 1991. godine, Bošnjaci su se posljednji put izjašnjavali pod nacionalnim imenom „Musliman“. Nakon izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. godine nastupili su novi uvjeti koji su u konačnici doveli do zasijedanja Drugog bošnjačkog sabora septembra 1993. godine na kome je Bošnjacima vraćeno historijsko nacionalno ime.

drzava
Ovom prilikom pozivamo sve blogove slične tematike na uspostavljanje saradnje.

Komentariši