Čajniče – Etnički čist grad

Čajniče je grad smješten na regionalnom putu Goražde – Pljevlja. Spominje se 1415. ili 1477. godine. Njegov naziv (Caynišse) perzijskog porijekla znači «dobra voda» kojom je ovaj grad bogat.

Sa Fočom bilo je važno trgovinsko mjesto. Čajniče je bilo na glasu kao mjesto srpsko-pravoslavnog hodočašća, jer se u crkvi nalazi «Čudotvorna ikona presvete Bogorodice u Čajniču», koja je donijeta i sačuvana zahvaljujući jednom od čajničkih vakifa – Sinan-begu. Zbog svog položaja Čajniče je imalo burnu pošlost.Naročito sa znanjem da su mnogi stanovnici ovog grada završili na Mostini u logoru. Čajniče pripada onim čaršijama koje «imaju dušu», ali bez Bošnjaka od Čajniča će ostati, izgleda, samo tijelo, Od vremena Evlije Čelebije, koji bilježi deset džamija sa mihrabom, nakon Drugog svjetskog rata ostale su tri, a nakon agresije na BiH‚ 92. godine nijedna. Prošle godine obnovljena je jedna gradska džamija. U njoj se klanja svaka prva džuma u mjesecu. Bošnjaci iz okolnih sela organizovano dolaze na džumu, bar da petkom ovaj grad ožive svjetlom islama i multikulturalnošću, jer u Čajniču nijedan Bošnjak niti Hrvat ne živi. Prolazeći pored ogromne kuće ratnog zločinca Duška Kornjače primjeti se poneka obnovljena kuća Bošnjaka, ali bošnjačku svakodnevnicu će biti teško obnoviti u ovom gradu. Samo je jedan Bošnjak politički angažovan u općinskom vijeću.

Toplinu Čajniča još je moguće prepoznati kroz urbanističku koncepciju grada i nenametljivu individualnost «čaršijskih» gradova, ipak sa znanjem da nema nijednog Bošnjaka u gradu skoro pa je nemoguće istinski osjetiti čar grada.

Pogled na grad bez Bošnjaka sa uzurpiranog vakufskog vlasništva, gdje je smješten sada razrušeni hotel «Orijent», svakom posjetiocu ostavlja trag tuge koja se povećava sa znanjem da će i mnoga sela Čajniča uskoro biti napuštena, osim ako se životni vijek Bošnjaka ne produži na 100-200 godina kada će naši sadašnji povratnici s prosjekom starosti od sedamdeset do osamdeset godina nastaviti da budu živi čuvari bošnjačko-muslimanskog identiteta.

Budućnost Čajniča

Budućnost Čajniča najviše ovisi o borbi samih povratnika. Bošnjaci odgovorni u politici za Čajniče ne razmišljaju poput srpskih koji su na primjeru mjesta Dubište pokazali svoje umijeće politike. Srbi mjesta Dubište koje pripada Novom Goraždu, a graniči sa Čajničem, uvjetovali su svoj povratak obnovom svih kuća za pedeset porodica. Bili su svjesni da je potreban masovniji povratak i da pojedinačnim povratkom nema budućnosti niti održivog povratka. Iako se u Čajniče vratilo preko 200 Bošnjaka, od 4.024 prijeratnih, povratnici napuštaju Čajniče. Veliki broj stanovnika bio se samo privremeno vratio u Čajniče, jer zbog nemogućnosti normalnog života žive na drugim područjima BiH. Povratak je prvo zakasnio (u odnosu na druge gradove), a zatim išao pojedinačno i sporadično i uglavnom su se vraćali oni koji su morali: stariji ljudi i oni koji nisu imali gdje, bez zaposlenja i neriješenog stambenog pitanja. Ljudi se vraćaju u Federaciju zbog gubitka supružnika, školovanja djece (primjer Anera Pirija – selo Milijeno), nemogućnosti da prežive od svog rada (Ago Bičo – selo Gložin). Ago Bičo je jedan od prvih povratnika, koji je bez struje i kuće pokušao živjeti i ostati u Čajniču, ali vlast se potrudila da i on napusti rodno mjesto.
«Dakle, zbog zakašnjenja ljudi su bili primorani da se obezbjede stambeno i materijalno. Egzistenciju, školovanje i stanove obezbjedili su Goraždu, Sarajevu, u dijaspori. Eh, da vidim ko će ga sad vratiti u Čajniče?», pita se glavni imam MIZ Čajniče Emin-ef. Bakal, koji obilazeći povratnike, svoje džematlije, često mnoge svojim autom doveze kući. Bar se nadamo da će neko od Čajničana iz dijaspore ili ugodnog ćoška Federacije donirati službeno auto, jer do sela u kojima naši povratnici žive dolazi se izuzetno lošim putevima. Upravo zahvaljujući ovom mladom (i jedinom stalnom) imamu i ponosnim povratnicima u čaršiji Čajniča se svakog prvog petka vraća dio bošnjačke duše, kada poslije džuma-namaza naprave druženje u obnovljenoj zgradi medžlisa. Kada bi i Goraždanski muftija kao Tuzlanski, u slučaju Potočara, donio odluku da se organizovano klanjaju sve džume u gradskoj džamiji u Čajniču, možda bi to bila prekretnica da se neki Čajničani i vrate u svoju čaršiju. Ako ne, sigurno bi mnogi iz Goražda ili Sarajeva posjetili bar ovom prilikom svoje rodno mjesto. Prije rata Čajniče je imalo 39 mjesnih zajednica (neke više ne postoje), a sada samo u tri borave Bošnjaci i to sljedećem broju:
MZ Milijeno – 83 porodice, četvero djece. MZ Zaborak – 9 porodica, nema djece. MZ Međurječje – 32 porodice, 3 djeteta. Mlađi povratnici borave samo vikendom, jer rade i prijavljeni su u Sarajevu. Ukupno 124 porodice; 298 povratnika. I ukupno sedmero djece. Također, samo 1/3 od ovog broja ima izvađenu ličnu kartu u Čajniču. Ukupan broj povratnika je približan zvaničnim podacima.
U selima Čajniča svjedočit ćemo da neka domaćinstva imaju samo jednog člana. Selo Batovo 4 domaćinstva: Murat Herak – samac, Salko Selak- samac, Ibro Bajrović – samac, Ibro Nokto – samac. Munira Čeljo, selo Kobilići – sama, Abdulah Selimović, selo Dučice samac. Sva ova sela su prije rata imala 50 – 100 bošnjačkih domaćinstava.

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda

Autor: E.S.