beats by dre cheap

Popis stanovništva na marginama političko-medijskih zbunjivanja

Narodnosno i nacionalno izjašnjavanje nisu problem slobode izbora, niti se sloboda izbora može temeljiti na poludnevnim izmišljotinama dokonih i isfrustriranih pojedinaca željnih slave i društvene popularnosti, nego su stvar dijalektike društveno-povijesnih i političkih okolnosti koje jednu grupaciju povezuju srodnim odnosno zajedničkim crtama. Analizirajući nekoliko dijaloških emisija koje tematiziraju budući popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji bi se trebao održati u aprilu iduće godine, nekoliko problema se čini više nego zanimljivim ili, priličnije rečeno, indikativnim s obzirom da se glavno obilježje poduhvata ovakve vrste čitavo posljednje stoljeće iscrpljuje i podređeno je manipulaciji, kao načinu političkog djelovanja. Za razliku od ranijih vremena, kada je popisna logika usklađivana sa partijskim spoznajama o postojanju odnosno nepostojanju pojedinih etniciteta, demokratske okolonosti su, zahvaljujući probitačnosti medija i nevladinih udruženja, osigurale daleko raskošniji instumentarij za različite oblike manipulacija koje jasno odslikavaju političku pozadinu cijele priče o popisu stanovništva. Između diletantizma i nauke Tačno je da izbor gostiju svaku televizijsku emisiju, pa i „Odgovorite ljudima“ Elme Kazagić, koja se između toliko sociologa u zemlji za pojašnjavanje nacionalnih pitanja širokim narodnim masama opredjelila za ginekologa Halida Genjca, u smislu svojevrsnog igrokaza može učiniti zanimljivijom i zabavnijom. To nije sporno, ali gdje je tu princip objektivnosti, koji je poslanju novinarstva daleko primarniji. Takva koncepcija emisije bi donekle mogla imati smisla, ali samo ukoliko bi sutra bez dvojbe u emisiju posvećenoj ginekološkoj problematici, u studio pozvala profesore, Šaćira Filandru ili Kasima Korjenića. Na sličnom principu varničilo je u CD-u Senada Hadžifejzovića, koji je kao sagovornika Senadinu Laviću dodijelio Hidajeta Čehića, čovjeka koji se po pitanju osnovnih znanja o problematici naroda i nacije doimao klasičnim primjerom kakvog vanplanetarnog stvorenja, koje se nekim čudom obrelo u ljudskoj zajednici. On bosanskohercegovačku naciju hoće da ustoliči po svaku cijenu, ne obazirući se na povijesno-politički realitet niti civilizacijske standarde, mada primjera u svijetu, u kome se etnos ne poklapa sa državnim granicama ima napretek. Svaki Englez je Britanac, ali svaki Britanac nije Englez, valjda je to svakome jasno. No, za razliku od Lavića, koji je za odbranu vlastitih stavova, u pomoć pozvao društvenu nauku, Tijana Cvjetičanin je u emisiji „Odgovorite ljudima“ vrlo „vješto“ , tokom cijele emisije, prikrivala vlastitu upućenost u takve vrste znanja, demagoški promovirajući zalaganje za neotuđiva prava i slobode. Na taj način ona je nehotično dala dobru priliku drugom gostu, Sejfudinu Tokiću, da vrlo ozbiljno i iznenađujuće koncizno u cijelom slučaju jasno identificira i prepozna političke ambicije koje se ogledaju u rastakanju Bošnjaka, kao najbrojnijeg naroda u zemlji. Temeljni problem bi se u kontekstu medijskih prezentacija navedenog fenomena u najkraćem mogao nazvati neuvažavanjem struke, a samo neuvažavanje, što je posebna vrsta problema, počiva na navodnoj afirmaciji sloboda i prava. Ne dovodeći, naravno, u pitanje čin slobodnog opredjeljivanja kako u svemu tako i u odabiru nacionalnog identiteta, neizostavno treba naglasiti da i sama sloboda ima svoje limite. Sloboda, koja ih je lišena u društvenoj teoriji se naziva anarhijom, što je, na žalost, činjenica koja se u bosanskohercegovačkom javnom prostoru gotovo potpuno zaboravlja. Sloboda izbora kao demagoški paravan Baš niko u demokratskom ambijentu nema pravo ograničiti bilo koga u izboru banke, na kojoj će otvarati transakcijske račune, štedjeti ili podizati platu, ali to ne znači da se sloboda izbora odnosi i na mogućnost njihovog pljačkanja. Prevedemo li to na problem koji razmatramo, jasno je da su nabrzake sklepani etnosi kao što su „Bosanac i Hercegovac“ (zajedno ili odvojeno sasvim svejedno op.a.), Musliman (sa velikim ili malim slovom sasvim svejedno op.a), Bošnjak-Musliman..., i slične skalamerije lišene racionalnog odnosno povijesno-političkog utemeljenja, isključivo stvar nečije političke potrebe sa sumnjivim ambicijama, nikako alternativa koja bi afirmirala demokratsko pravo slobode izbora. Narodnosna i nacionalna identifikacija, treba to naglasiti, suštinski i nije pitanje slobode izbora. Ona to jeste samo ukoliko se jednom narodu zabranjuje narodnosno i nacionalno identificiranje, što je u slučaju Bošnjaka tokom novije historije općepoznata stvar. Upravo zato je pozivanje na slobodu u pogledu izbora etničke pripadnosti klasična demagogija koja afirmira apsurdne alternative, nespojive sa naučno verificiranim definicijama. Konjska populacija se neće povećati ako se neko na popisu izjasni kao konj, jer ljudsko biće naprosto, ma koliko da se potrudilo, ne može zadobiti konjski identitet. Vjerovatno bi mnogima u intelektualno-mentalnom pogledu takav naum i uspio da nije problema oko tjelesne metamorfoze, koja je moguća samo u horor filmovima. Naravno, ni Marsovci neće biti ustoličeni kao narod, ukoliko kakvoj isfrustriranoj spodobi padne na pamet da se izjasni kao Marsovac, kako se jedan građanin izjasnio na posljednjem popisu. Sve to iz prostog razloga što etnos podrazumijeva niz važnih detalja, zbog čega se ljudi u principu rađaju kao pripadnici određenog naroda. To su naprosto konstante, koje obuhvataju sve poznate definicije društvene teorije. Dakle, sloboda izbora – da; ali ne na račun nipodaštavanja znanstveno-teorijskih dostignuća. Bez sadržajne alternative naprosto nemaju nikakvog smisla, jer nazivi Bosanac ili Hercegovac precizno govore o tome odakle si, ali ništa ne kaže o tome ko si, kako sjajno primjećuje akademik Muhamed Filipović. Šta je u pozadini? Ono što pojedinci neće da prihvate jeste činjenica da su narod, nacija, pleme, rod i druge društvene grupe unutar društvene nauke precizno definirani pojmovi. I kao što je jasno da „svako tijelo uronjeno u tečnost gubi prividno od svoje težine onoliko koliko je teška zapremina njime istisnute tečnosti“, kako kaže Arhimed, i pripadnost narodu podrazumjeva zajednički jezik, kulturu, običaje, jednu jasno profiliranu tradiciju u mnogostrukosti odnosa spram sebe i drugih. Upravo zato narodnosno i nacionalno izjašnjavanje nisu problem slobode izbora, niti se sloboda izbora može temeljiti na poludnevnim izmišljotinama dokonih i isfrustriranih pojedinaca željnih slave i društvene popularnosti, nego su stvar dijalektike društveno-povijesnih i političkih okolnosti koje jednu grupaciju povezuju srodnim odnosno zajedničkim crtama. Sagledavajući cijeli problem u navedenom kontekstu, pravo pitanje koje se s razlogom postavlja, jeste šta Tijana Cvjetičanin hoće i čime se bavi? Šta je pozadina njenog djelovanja i zdušnog zalaganja za slobodu izbora? Ovakva pitanja možda ne bi imala smisla, da je ona kojim slučajem samo nevladin aktivista! Ne bi čak imala smisla ni u kontekstu činjenice da je rođena Beograđanka, iako bi se to moglo uzeti s rezervom, s obzirom da su sva dosadašnja zbunjivanja javnosti u pravilu kuhana u beogradskim retortama. Ali, kako je ona antropolog-etnolog, i kako bi shodno tome vrlo dobro morala znati šta jedan narod čini narodom, onda svako iole pametniji njenu vrstu zalaganja ne može shvatiti nikako drugačije osim kao klasičnu političku aktivnost sa sumnjivom pozadinom ili naivnu zaluđenost savremenim konvencijama, od čega u BiH među mlađom, u posljednje vrijeme i starijom populacijom, boluje popriličan broj ljudi. (Enes Ratkušić)

Država
http://drzava.blogger.ba
28/12/2012 12:36