beats by dre cheap

The Optimist: Bogatstvo nacije

Autor: Charles Kenny Esej objavljen u magazinu Foreign policy - Juli/August 2012. god. Za koju zemlju to danas možemo reći da je “bogata” ? Izgleda da je to danas prilično nedefinisano pitanje. Zapravo, da li je baš tako ? Bogati da bi činili šta ? Ako bogatstvo definišete kao mogućnost da imate rakete dugog dometa i nuklearno oružje, onda i okorjelo siromašnu Sjevernu Koreju kvalificiramo kao bogatu zemlju. Da li biti bogat znači moći osigurati pristojan život za sve građane jedne države ? Mnogi bi rekli da SAD i Evropske zemlje uprkos svom razvoju i visokom standardu, po tom kriteriju, ipak, nisu bogate !? Šta je sa, biti dovoljno bogat da budeš dobar građanin svijeta i pružaš pomoć onima koji je očajnički trebaju ? Dobra vijest je da, ma kojoj definiciji se priklonili, u svijetu je više bogatih nego što ih je bilo ranije. Broj zemalja koje Svjetska banka klasificira kao “nerazvijene” tj. one koji imaju 1.005$ po glavi stanovnika pao je sa 63 na 53 između 2000 i 2010. To znači da je danas u svijetu više nego ikada ranije tzv. “srednje – razvijenih” zemalja, dok su se pak nekad srednje razvijene razvile u "razvijene". Obzirom da su “razvijene” zemlje te koje predvode operacije pomoći nerazvijenim svjetskim područjima, možemo očekivati da bi sve veći broj zemalja trebao doprinositi programima svjetskoj pomoći. Povećanje broja bogatih, zaista može pomoći u promjenama na globalnom nivou. Klasifikacija Ujedinjenih Nacija kao “razvijen region” danas podrazumijeva Australiju, Kanadu, Japan, Novi Zeland, SAD, Evropu i Rusiju. To je grupa koja zemlje plasira po visini njihovih prihoda, drugim riječima, to je sve ipak relativno i pozicija koju zemlja zauzima ne mora odražavati stvarno stanje na terenu. To je također definicija koja podrazumijeva i određene obaveze. U.N. ohrabruje i potiče ove zemlje da izdavajaju 0.7 % svog bruto nacionalnog dohotka za pomoć međunarodnom razvoju. Ukupno 16 zemalja se obavezalo da će taj cilj dostići do 2015, dok su Danska, Luksemburg, Holandija, Norveška i Švedska već postigle taj cilj. Ovakav vid velikodušnosti predstavlja dugu tradiciju. Prije 52 godine, u Martu 1960., u Vašingtonu je upriličen prvi susret “Grupe zemalja za pomoć razvoju” koje je inicirao Italijanski U.N. Ambasador Egidio Ortena. Predstavnici Belgije, V. Britanije, Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Portugala i SAD su raspravljali o načinima i ciljevima njihove pomoći manje razvijenim zemljama. Već sljedeći mjesec, u svoje društvo su povzvali Japan i Holandiju. Svi oni su već ranije davali velike sume novca diljem Afrike, Azije i Južne Amerike. Ideja je bila da se uspostavi još bolja koordinacija i veći tokovi pomoći. Mnoge od ovih zemalja donator su se jošuvijek opravljale od 2. svjetskog rata i bile daleko od današnjeg poimanja bogatih zemalja. Italijanski bruto dohodak po glavi stanovnika 1961, prema ekonomskom historičaru Angusu Maddisonu, bio je 6.373 $. To je manje nego prosječan dohodak iz 2008. godine u Brazilu, Kini, Maleziji, Meksiku, Rusiji i Thailandu (mjereno u dolarima). Italija je pak, 1968. god. bila duplo ekonomski razvijenija od Portugala. Do 2008. godine, taj odnos je porastao na 89%. Evo o čemu se radi: Danas, većina ljudi živi zemljama koje su se 1961 godine smatrale razvijenom. Nije u pitanju samo dobit. Zemlje koje danas označavamo sa “u razvoju” imaju daleko veću stopu obrazovanja i bolju zdravstvenu zaštitu nego zemlje koje su se 1960. godine smatrale razvijenim. Prema podacima Svjetske banke, prosječna životna dob u Portugalu 1961. god. iznosila je 63 godine. To je manje nego iznos životne dobi 2010. godine u Bangladešu, Gani i indiji. U Brazilu i Kini stanovništvo je 2010. godine živjelo 10 godina duže nego ono u Portugalu 1961. god. Zapravo, prosječna životna dob u Brazilu i Kini danas je mnogo veća nego u SAD-u 1961. god, Prosječan petnaestogodišnjak u Bangladešu, Gani i Zambiji, ili čak na Haitiju provede više godina u školi nego prosječan petnaestogodišnjak u Njemačkoj ili Francuskoj 1970. godine. Možda bismo ipak trebali ukloniti naziv “u razvoju” koji obično prišivamo zemljama poput Brazila, Kine i Rusije. U historijskoj perspektivi, zvali bih drugačije: bogati. Čini se kao fer, pozvati ih da se ponašaju kao bogate zemlje ili bar kao one iz 1960ih. Istini za volju, neke to već i rade. Kineski program za pomoć stranim zemljama godišnje raste za 30%. Programi pomoći Brazila, Indije i Rusije također su u velikom porastu. Dodajte tome i dugogodišnji program sa bliskog istoka (npr. Saudijska arabija izdvaja 3 milijarde $ godišnje), i možemo govoriti o novim sredstvima koje dolaze od novih donator. Ponovo se vraćamo na iste zemlje, pa uočavamo da su Brazil, Kina, Indija i Rusija kombinovano pružaile pomoć manje od 6,4 milijadre $ u 2010. godini. U usporedbi sa tim, Kanada je sama donirala 5,2 milijarde$, Francuska 14.4 milijarde $, a SAD dvostruko više od toga. Ako uzmemo kratkoročne prognoze pomoći Brazila, Kine i Indije u odnosu na 2009. godinu, oni su i dalje neuporedivo niski u odnosu na pomoć koju ove zemlje primaju. Indija je npr. pružila pomoć u iznosu od 488 miliona $ u 2009. godini, a primila je pomoć u iznosu od 2.5 milijardi $. Izgleda da ove zemlje trebaju da uhvate korak sa vremenom poput Malezije i Meksika. Ipak, ako ove zemlje nastave sa povećanjem svog donatorskog programa, one će uskoro postati velika snaga i podrška svjetskom razvoju. To je posebno važno jer neke tradiocionalno donatorske zemlje režu svoj budžet za pomoć nerazvijenim područjima. Austrija i Belgija sun pr. srezali svoje iznose doniranja za 13% u prošloj godini, a sve ukazuje na to da će i SAD učiniti isto tokom ove godine. Srećom, sve je manje zemalja koje očajnički trebaju pomoć. Prema istraživanju Centra za globalni razvoj, između 2010 i 2025, broj zemalja sa prosječnim dohotkom ispod 1.165$ bi mogao pasti sa 68 - što je populacija od 2.8 milijardi, na 31 zemlju sa brojem manjim od 1 mlijarde. Naravno, mjesta gdje je prosječna dnevnica od 3 do 4$ se i dalje klasifikuju kao veoma siromašna i tamo pomoć igra veliku ulogu, ali je činjenica da će se potrebe smanjiti još u narednom desetljećju. Ako program pomoći budu rasli, iskorjenjivanje siromaštva će biti apsolutno moguće. Reći jednom prosječnom amerikancu da njegova današnja zarada od 13$ do po danu predstavlja 10 puta veću zaradu nego većina svjetske populacije u historijskoj perspektivi zaista ne bi značilo mnogo. No, ipak to znači većini “zdravijih” ekonomija današnjice. To znači da je više nego dovoljan broj bogatih zemalja koje imaju dugu tradiciju pomoći drugim narodima i zemljama iako nisu uspjeli da u svojoj zemlji riješe sve problem siromaštva. Samo pogledajte Portugal.

Država
http://drzava.blogger.ba
14/08/2012 17:20