beats by dre cheap

Facebook (de)generacija u dočeku ramazana

Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu, i prestaju biti ono što jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. I pored konstantne komunikacije, čovjek preko društvenih mreža se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe. Postoji li trenutak, kada  će se miljama udaljeni prijatelji napokon vratiti u “staromodni oblik komunikacije”, uz duga sijela i još duže razgovore “uživo”?

Savremeni čovjek  njeguje poseban odnos prema nauci i umjetnosti. Naukom želi sačuvati tijelo, umjetnošću oplemeniti dušu. Često njegov cilj umjetnosti jeste osjećaj ljepote, iako sam, u mnoštvu teorija o estetici i ljepoti, počinje da gubi iskonsko zadovoljstvo u ljepoti. Lijepo nije razumjeti nečiji ukus, umjetničko djelo, lijepo nije ni napraviti lijepo umjetničko djelo, već osjetiti ljepotu. Bez ikakvog znanja, teoretisanja o lijepom, reći nešto da je lijepo. Čak stvarna ljepota je jednostavo onaj osjećaj koji nećemo uopšte nazvati lijepim, jer imenovanja donose niz drugih asocijacija koje smo vremenom upoznali. To je lični osjećaj koji ne možemo prenijeti drugima, možda imenovati, ali objasniti nikada. Svaka generacija definiše u svom vremenu ljepotu. Nekima se činila lijepim hipi kultura, nekima punk dekultura, a nekima internet revolucija koja, često, izgrađuje i nadograđuje sve osim istine. Učinili smo sve da komuniciramo, a naša komunikacija završila je na početku depersonalizacije, neiskrenosti i nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili.  Naravno, ne svi, ali mi smo generacija tehnike, tehnologije, društvenih mreža u kojima gubimo istinsku osobiu društvenosti.


Samo dosada dosadi može dosaditi

Dosada je neprimjerena duhu čovjeka koji kao namjesnik na zemlji cijeli svoj život prožima aktivnošću i višim smislom za postojanjem. Ipak, dosada kao osjećaj otupljenih ambicija i želja, prekrivenih zasićenošću, osvojila je savremenog čovjeka  i poput duhovnog korova na njegovom srcu učinila ga nemarnim za procese u njegovom mikro i makrokozmosu. Punih džepova, prepunog stomaka, praznog srca i opustošenog uma  dosadom čovjek ne čuje čovjekov plač u komšiluku,  ne vidi ženski plač u krevetu, ne osjeća rođakov miris smrti u bolnici, dječju glad na ulici. On je suho drvo naslonjeno na nemogućnost bijega iz stvarnosti. Njegova stvarnost su žute strane tuđeg života, trenutni vrhunac sarkazma u tuđoj nesreći , pokretne slike velikih ekrana koje je tehničkim umijećem neko iz dosade učinio opijumom za psihologiju polužive savremene mase. Možda bi kao postač, praznog stomaka koji budi cijelo  tijelo u vapaju za preživljavanjem, pogledao svijet oko sebe i vidio  glad, i plač,  i bolest, i tugu, i rad, i smrt drugog čovjeka, i  da čovjek nije samo zabavljač svoje duše, već  pomoćni arhitekt tuđih sudbina. Možda bi u ramazanskm danu, koji kada se posti traje danima, uvidio svoju ulogu  čovjeka na ovome svijetu, u trenutnoj gladi osjetio svakodnevnu glad miliona ljudi ili u trenutnoj iscrpljenosti svakodnevno umiranje radnika robovlasničkog kapitalizma.  Možda bi se pronašao u praznini stomaka  onaj osjećaj mučnine pri pogledu na svijet koji to nije kada ga čini savršenim naša zasićenost svim životnim za čim drugi žude. Međutim, s mišljenjem da je dosada opravdana, čovjek pronalazi najefikasnije metode i oružja u borbi protiv dosade i u tome ne poznaje granice.


Avatar bez granica


Ali, dosada je samo jedan osjećaj savremenog čovjeka koji buja u njegovoj osakaćenoj duši, ugraviranoj u ljušturi koja sebe naziva savršenim bićem. Dosada rezultira konstantnom brigom o sebi, a ta briga izrasta u samoljublje. Samoljublje čini čovjeka ovisnikom u kozmetičko-vještačkom svijetu gdje je jutarnji pogled u ogledalo duhovni ritual. Njegovi sveti obredi su avangardističke destrukcije, njegova moralnost je pomjeranje granica moralnosti. Njegov moral je sloboda. Njegova religija - on sam. Bez granica u hrani, požudi, slavi, bogatstvu, on  mislima luta svijetom i kada posmisli da je pronašao dom, vidi da  je omeđen njegovim zidovima, ruši i njih i nastavlja dalje. Njemu je mizeran i svemir, jer ima granice. Mnogima u svijetu umrežavanje ljudi preko Interneta ostvarile su se želje, skrivane duboko u njegovom samoljublju, a koje su bile nemoguće za realizaciju u živom svijetu, svakodnevnom društvu. Osjeća se slobodnim za sve. Čovjek zahvaljujući Internetu postao je sve ono što  nekada nije mogao. Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu i prestaju biti ono što jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. Sa traumama iz djetinstva, gdje je bio odbačen, neprilagodljiv, nespretan, čovjek uživa u svom facebook svijetu, gdje je prihvatljiv, prilagodljiv, spretan i idealan za svakog s kim komunicira, umjesto ustima, tastaturom. Niko ne zna ko je zaista, kako izgleda i koje misli mu glavom struje. Mladić bez vokabulara i poznavanja opštih pravopisnih zakonitosti uz opciju copy-paste (kopirati-prilijepiti) postaje djevojci  intelektualac novog vijeka. Ona neće znati.  Svoju manu govorništva u društvu djevojke prekrit će tuđim citatima, ili prijateljevim šalama. Ona neće znati.  Svoju materijalnu situaciju uljepšat će slikama komšijinog auta. Ona neće znati.  Ako ga djevojka odbije, i ako osjeti stid koji su dojučer osjećali mladići dok bi prilazili djevokama, prekrit će šutnjom. Niko neće znati. Osim njega samog, ogrnutog osjećajem bezvrijednosti s narušenim ponosom. Djevojka bez vokabulara i poznavanja opštih pravopisnih zakonitosti uz opciju copy-paste (kopirati-prilijepiti) postaje moderna žena feminističkog doba. On neće znati. Svoje neznanje o porodičnom životu prekrit će tuđim citatima. On neće znati. Svoju ljepotu falsifikovat će uljepšanim slikama (jedna od milion uslikanih uspjet će). On neće znati. Ako je mladić bude ignorisao, nikome neće govoriti. I niko neće znati. Osim nje same, uvijene u samotinju s narušenim ponosom. 

Sajam taštine

Želja osobe za što većim  brojem komentara na njene detalje iz života, dočarane slikama i  objašnjenjima (Pozdravljam vas iz Turske, s mercedesom ispred vikedice, vratila sam se s mora..),  želja za što većim brojem prijatelja je zapravo želja za samim sobom, dokazivanje samom sebi, upotpunjvanje poriva za slavom na sajmu taštine zvanom Facebook. Osoba u ulozi slavne ličnosti sa mnoštvom uzajamnih    lajkova (sviđa mi se) samo je jedna u nizu “slavnih ličnosti” u močvari izgubljenih identiteta. IDENTITET

Prsti – govorni organi


Pred, tokom i poslije ramazana  često govorimo o  njegovim čarima, njegovoj ljepoti, postu kao manifestaciji čovjekove religije. To su zapravo naša lična poimanja čovjekove uloge u svijetu, pogleda na život i jednostavno – osjećaj koji neovisno o bilo kome definišemo kao lijep ili neugodan, ali ono što je zajedničko svima u opisu ramazana i ramazanskoga posta jeste prepoznavanje njegove koristi koja se može manifestovati kod svakog pojedinca. Prvi dojam ramazana jeste društvenost. Onaj osjećaj topline kada drage osobe borave uz nas, i kada kilometre duge signale zamijene šaputanja u džamiji ili razgovori na sijelu. Ramazan je savršen trenutak da umjesto kreiranja perfektnih avatara, naših vještačkih ličnosti, komuniciranja šutnjom sa mnoštvom riječi preko računara, korištenja prstiju umjesto jezika, vratimo se zaboravljenim druženjima uz ramazanske noći, vruće somune i sabahske mukabele.      

Država
http://drzava.blogger.ba
29/07/2011 09:50