Država

Zemljo tisućljetna, na vjernost ti se kunem... Od mora do Save, od Drine do Une...!

28.12.2012.

Munib Maglajlić o Bošnjacima

Ime.Složeno i dramatično političko stanje u kojem se bošnjački narod zatekao na prijelomu iz XIX u XX stoljeće, na jednoj, kao i ono u kojem se našao u posljednjoj deceniji XX stoljeća na drugoj strani, odredili su i udaljavanje od i povratak historijskom narodnom imenu. Obično se ideja bošnjaštva kao interkonfesionalne i nadnacionalne kategorije veže za austrougarsku vlast u Bosni i njenog ministra Benjamina Kallaya, a zapravo se zamisao o "Bošnjacima triju vjera" začela i rano doba života provela već potkraj osmanske vladavine. Pri tome je Kallayeva zasluga što je ovoj ideji "državne nacije" u Bosni pod okriljem Carevine ponudio i varijetet u vidu naizgled prihvatljivijeg bosanstva, što je dakako bilo neprihvatljivo za probuđene nacionalizme u Bosni pod budnim okom i nadzorom matica. Ponuđeno bošnjaštvo/bosanstvo, kao spasonosno rješenje za ublažavanje narastajućih nacionalističkih pritisaka, nije, dakle, bilo prihvaćeno od onih kojima je bilo nuđeno (Srba i Hrvata) i bilo je, ustvari, grubo odbačeno. Paradoksalan, ali logičan učinak ove prakse ogleda se u pojavi da su se od bošnjačkog "imena i pridjeva" udaljili i oni kojima je to historijski i praktično pripadalo - Bošnjaci, koji su pod vjersko kao etničko ime - Musliman - utekli ne samo zato što im je njihovo narodno ime bilo za neko vrijeme otuđeno i korišteno u političke svrhe, nego dodatno i zato što su uvidjeli da se svojatanju i asimilaciji od strane bosanskih Srba, kao pravoslavaca, te bosanskih Hrvata, kao katolika, mogu uspješno oduprijeti istrajavanjem na vjerskom razlikovanju, tj. ističući da su pripadnici islamske vjere - muslimani. U decenijama koje su slijedile Srbi i Hrvati u Bosni povezivali su bošnjaštvo - bez krivice Bošnjaka za to - sa unitarističkim nastojanjima, čijim su se žrtvama unaprijed osjećali. Sve izneseno uticalo je vremenom na sticanje omraženosti uz bošnjaštvo, što je u nacionalističkoj historiografiji za vrijeme Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije svjesno podržavano jer se na taj način pospješivao u Bošnjaka proces zaborava narodnog imena. Tako se dogodilo da Bošnjaci, u vrijeme nacionalnih i nacionalističkih previranja koncem šezdestih godina XX stoljeća, nisu posegnuli za svojim historijskim imenom, kada im je uz državnu zaštitu omogućeno da se na popisu stanovništva izjasne kao zaseban narod, nego su se zadovoljili sa odranije stečenim vjerskim kao etničkim imenom (Musliman). Oživljavanje bošnjačkog narodnog imena u emigranstskoj publicistici te u vrijeme, koje prethodi prvim parlamentamim izborima u BiH nakon završetka drugog svjetskog rata (konac osamdesetih), probudili su svijest u Bošnjaka samo do mjere da su na popisu stanovništva ondašnje Jugoslavije (1991) u ogromnoj većini svoj jezik označili bosanskim. Konačno, odsudan povratak Bošnjaka svom historijskom narodnom imenu desio se u toku odbrane od Agresije na R BiH, što je ozvaničeno na Prvom bošnjačkom saboru, s jeseni 1993.godine. Jezik i pismo. Bošnjaci svoj maternji jezik odvajkada nazivaju bosanskim. Činjenica da su neki franjevački pisci u Bosni također nazivali svoj jezik bosanskim ne dovodi u pitanje kontinuitet pojave o kojoj je riječ i tiče se zajedničkog bosanskog okvira naroda koji stoljećima dijele isti životni prostor. S druge strane, ne ulazeći i raščlanjivanje ovog pitanja u hrvatskoj kulturi, ta pojava pripada prošlosti s obzirom na neupitnu odluku Hrvata u Bosni da svoj jezik označe kao hrvatski. Ni politička upotreba naziva za jezik, pri kraju osmanskog i tokom austrougarskog razdoblja u Bosni - koja je težila interkonfesionalnom i transnacionalnom značenju - ne osporava ustanovljeni kontinuitet. Današnja problematiziranja naziva bosanski za maternji jezik Bošnjaka te istrajavanja na tvrdnji da se naziv za jezik mora izvesti iz naziva za narod, a ne iz imena domovine - neutemeljena su i izvanlingvistička, zapravo: nacionalistička su i politikantska. Što se tiče pisma, u skladu sa ukupnim kultumim tokovima u balkanskom i evropskom okruženju, većina Bošnjaka danas koristi latiničko pismo. U predislamskoj eri narodnog života Bošnjaka, u srednjovjekovnom razdoblju, zajednička sa ostalim narodima u Bosni bila su pisma: glagoljica i oblik ćirilskog pisma zvani bosančica ili bosanska ćirilica, dok se korištenje arapskog pisma u Bošnjaka, arabice ili arebice, za potrebe izražavanja na maternjem jeziku, proteglo ne samo tokom dugog osmanskog razdoblja, kada je to pismo usvojeno i prilagođeno glasovnom sistemu bosanskog jezika, nego u manjoj mjeri i tokom austrougarskog razdoblja te slabašnoj niti sve do drugog svjetskog rata. Uz prevladavajuću upotrebu latiničkog pisma, među Bošnjacima se za izražavanje na maternjem jeziku koristi danas ćirilica još u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Odnos bosanskog jezika prema hrvatskom i srpskom u Bosni i šire (u kojem slučaju treba dodati crnogorski) u znaku je neosporne činjenice da riječ o jezičkim standardima koji imaju zajedničku osnovu, ali i mnoge osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse. U odnosu na hrvatski i srpski, bosanskom i crnogorskom u znatnijoj mjeri nedostaju gramatički i normativno-pravopisni priručnici kojim bi se uredilo i discipliniralo korišten je jezika na razini i zajedničkog i posebnog. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački odvajati od onog što je zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili sintaktičkoj. Slikovita izreka kojom relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o prepletenosti u jezičkom izrazu Srba i Hrvata, koja glasi: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u domu kućanicu!", može se - za potrebe ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu prepletenost te ponekad na složene međuodnose, i onome što je zajedničko, i u onome što je posebno - prikazati proširenje iskaza koji bi mogao glasiti, bez umišljanja da je sve zakovano dokraja: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima dom i u domu kućanicu, a Bošnjak ima kuću i dom i na domu domaćicu!" Razuman pristup pri uređivanju bosanskg jezičkog vrta vodiće računa o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u jezičkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uređivanja bosanskog jezika - uređivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezički izraz komšija i susjeda, besmislena je i predstavlja gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterećenu brojnim nasušnim potrebama.Domovina. Domovina. Domovina Bošnjaka su sve one zemlje u kojima oni čine starosjedilačko stanovništvo. U tom smislu Bosna ima središnji značaj, ali su domovinske zemlje za Bošnjake još Crna Gora i Sandžak, dok su ostali prostori bivše jugoslavenske državne zajednice - Srbija, Kosovo, Makedonija, Hrvatska i Slovenija - na različite načine za njih zemlje iseljenja. Današnje prisustvo u nekim od spomenutih prostora u vezi je sa iseljavanjem Bošnjaka u Tursku, koje je općenito bilo najmasovnije za bošnjački narod i u neujednačenim talasima odvijalo se čitavo jedno stoljeće - od austrougarske okupacije Bosne (1878) do sedamdesetih godina XX stoljeća. Veće i manje skupine Bošnjaka koje danas žive u Makedoniji i na Kosovu uglavnom su potomci onih bošnjačkih porodica koje su se tu zaustavile u nemogućnosti da se domognu Turske. U gastarbajterskom kretanju, koje je od kraja šezdesetih godina XX stoljeća bilo zahvatilo bivšu Jugoslaviju i u neujednačenom intenzitetu trajalo do njezina kraja, najvažnija od zapadnoevropskih zemalja iseljenja za Bošnjake postala je Njemačka. Ta okolnost pridonijela je da se u razdoblju velikih progona i izbjeglištva Bošnjaka, u vrijeme Agresije na R BiH (1992-1995), u Njemačkoj nađe najveći broj pripadnika bošnjačkog naroda, koji su tada potražili utočiste i u nizu drugih evropskih i prekookeanskih zemalja. Danas Bošnjaci žive, u većim ili manjim skupinama, u nekoliko desetina država u svijetu, kao davnašnji iseljenici, jučerašnji gastarbajteri ili skorašnji prognanici i izbjeglice. Općeprihvaćena je procjena da broj Bošnjaka koji danas žive širom svijeta premašuje broj onih koji žive u domovinskim zemljama. Država. Najraniji državno-pravni okvir u kojem su Bošnjaci živjeli jeste Bosansko kraljevstvo. Nakon prodora Osmanlija u Bosnu i propasti Bosanskog kraljevstva (1463), državno-pravni okvir u kojem će Bošnjaci provesti dulje od četiri stoljeća postaje Osmansko carstvo. Padom Bosne pod osmansku vlast Bošnjaci su postali jedan od naroda u mnogoljudnoj i višenarodnoj svjetskoj imperiji, koja se na vrhuncu svoje moći prostirala na tri kontinenta (Azija, Afrika, Evropa). Bošnjaci su, kao muslimani, uživali određene povlastice u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi - učestvovali su u vlasti i obavljali najviše vjerske, vojne i upravne dužnosti, izuzimajući mjesto sultana- ali je temeljna nepogodnost za njih bila sadržana u okolnosti da je ideja narodne samosvojnosti bila prigušivana i konačno zatomljena, što je imalo dugoročne nepovoljne posljedice, sadržane u zakašnjelom nacionalnom buđenju u odnosu na komšije i susjede u Bosni (Srbe i Hrvate). Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, mijenja se i državno- pravni okvir za Bošnjake, koji će narednih četrdeset godina provesti kao podanici Austrougarske carevine, u kojoj je Bosna i Hercegovina bila "corpus separatum". I bez obzira na nepovoljnu činjenicu udaljavanja od narodnog imena, za Bošnjake su se u društvenom životu u austrougarskom razdoblju počeli odvijati neki procesi koji su bili od značaja za nacionalno osvješćivanje (borbe u Bosanskom saboru, osnivanje političkih stranaka, pokretanje političkih listova, borba za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju i sl). Položaj Bošnjaka u tri navedena državno-pravna okvira bio je svaki put drukčiji, počevši od temeljne, vjerske razine: bosanski krstjani u srednjovjekovlju, jedan muslimanskih "milleta" tokom četiri stoljeća pod Osmanlijama (1463-1878), muhamedanci (muhamedovci, muslomani, muslimani) pod habsburškom krunom, tokom četiri desetljeća austrougarske vladavine (1878- 1918). Razdoblje osmanske vlasti može se označiti i kao vrijeme u kojem su okolnosti pogodovale potiskivanju svijesti o narodnosnoj samosvojnosti - pri čemu nije od važnosti da li se radi o stvarnom ili hinjenom previđanju narodnosne samosvojnosti Bošnjaka od strane Osmanlija. U svakom slučaju, teško bi se moglo govoriti o smišljenoj antibošnjačkoj državnoj politici Osmanlija. Spontana je reakcija Porte, a ne posljedica sistemski razvijene smišljene politike, kada se iz Stambola guši Pokret za autonomiju Bosne pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića, kojem sa Porte biva uskraćeno ono što se u isto vrijeme daje knjazu Milošu Obrenoviću. S druge strane, u austrougarskom razdoblju izvjesno je provodena smišljena, ali vješto prikrivana državna protivbošnjačka politika, koja se bjelodano pokazuje u sračunatom i lukavom poticanju pokreta iseljavanja Bošnjaka u Tursku te pokrivanja prozelitističkih akcija katoličkog klera. I dok je u austrougarskom razdoblju državna politika s obzirom na Bošnjake bila prikriveno protivbočnjačka, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije) takvo usmjerenje vlasti bilo je manje-više otvoreno. Otimačina bošnjačke zemlje pod državnim nadzorom (agrarna reforma, čija je oštrica bila uperena protiv bošnjačkih zemljoposjednika) te osiromašenje i društvena skrajnutost Bošnjaka bili su uzeli takve razmjere da nije bila pretjerana slikovita izjava jednog tadašnjeg bošnjačkog političara koji je primijetio da je njegovom narodu ondanja vlast otela sve, osim ponosa (Džafer-beg Kulenović). Ipak, vještim taktiziranjem u parlamentarnom životu, bošnjački politički poslenici (prije svih Mehmed Spaho) uspjeli su održati kontinuitet posebnosti Bosne kao cjeline u ondašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici sve do šestojanuarske podjele zemlje na banovine. Protivbošnjačka praksa društveno-političkih struktura Kraljevine Jugoslavije dovela je u predvečerje drugog svjetskog rata Bošnjake kao narod u krajnje nezavidan položaj. Pronicljivi politički analitičar tadašnjeg stanja Bošnjaka. Suljaga Salihagić je u brošuri Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice duhovito ustanovio kako su Bošnjaci u to vrijeme, što se tiče državnih službi, napredovali jedino kao podvornici. Protivbošnjačka praksa nastavila se i u novom državno-pravnom okviru, u Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji, usprkos činjenici da su Bošnjaci u antifašističkoj djelatnosti te u borbi za oslobođenje zemlje od "okupatora i domaćih izdajnika" dali nemjerljiv doprinos. Uz raniju "tursku krivicu" (napuštanje "vjere pradjedovske" i pristajanje uz "okupatore" Turke) na Bošnjake je stavljena dodatna hipoteka zbog njihovog učešća - u toku drugog svjetskog rata - u upravnim i vojnim strukturama fašističke tvorevine poznate kao Nezavisna država Hrvatska (kao državni činovnici, politički poslenici i domobrani), kao i u nekim vojnim jedinicama u sklopu Trećeg Rajha (SS "handžar-divizije"), mada je istovremeni bošnjački antifašistički doprinos, i u političkoj djelatnosti (muslimanske rezolucije, protiv progona Srba, Jevreja i Cigana), i u oružanoj borbi, bio mnogo značajniji. Ipak, zahvaljujući zaokruženom državnom školskom sistemu, Bošnjaci su - sada već u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji - dočekali bolje dane i došlo je do prave kadrovske eksplozije bošnjačkih stručnjaka u nizu područja, te izrastanja vrhunskih znanstvenika, umjetnika i sportaša, što se dobrim dijelom može dovesti u izravnu vezu sa radom Univerziteta u Sarajevu, kao i niza znanstvenih ustanova (brojni instituti različitog usmjerenja, ANUBiH). Taj bošnjački uspon na jugoslavenskom planu u području umjetnosti najavila je pojava dva vrhunska književna djela u istoj godini (1966), tj. Selimovićeva romana Derviš i smrt te Dizdareve pjesničke zbirke Kameni spavač, što če biti nastavljeno drugim djelima istih, kao i novih, mladih autora (Susić, Ibrišimović, Sidran, Horozović) te prošireno likovnu umjetnost (Berber, Hozo, Zec, Tikveša, Dragulj) i film (Kusturica) Sve je to doprinosilo jačanju "republičke državnosti" i vodilo zabrinutosti nosilaca nacionalističkih pretenzija prema BiH, koje će se - i sa najbližeg istoka i sa najbližeg zapada - na najgrublji način obznaniti, iako ne istovremeno, u vrijeme agresije na RBiH (1992-1995). Činu agresije prethodilo je priznavanje Bosni i Hercegovini prava na osamostaljenje (Badenterova komisija), što je s obzirom na ondašnje (ne)prilike i nedovoljnu pripremljenost probosansih snaga za otpor - podrazumijevalo posluženje ove zemlje i njezinih građana na krvnički pladanj: R BiH bila je pokošena, a da se zapravo nije ni uspjela uspraviti na noge. Bio je vidljiv vanjski pokazatelj o postojanju države (međunarodno priznanje u UN, uz evidentiranje agresije, a u međunarodnoj javnosti i genocida protiv Bošnjaka). U takvim okolnostima, dramatičnoj zbilji nedoraslo (SDA)bošnjačko vodstvo, kao domaćin na prostoru ostatka Bosne, nepovratno je trošilo politički kapital vlasništva međunarodno ovjerene tapije na R BiH kao državu, pristajući na pregovore sa SDS i HDZ-HVO krvnicima, te praveći se da ne vidi ili čak pospješujući unutaraje rastakanje ionako nejake multietničnosti vojske, policije i državnih struktura. U takvom razvoju događaja, nakon uvođenja kroz Ženevu i Vašington, uslijedio je Dejton, gdje su predstavnici R BiH konačno na karti ozvaničili ono što su u ranijim pregovorima - priznajući RS - već i najavili, tj. teritorijalno razgraničenje unutar Bosne i Hercegovine, gdje su se u historijskim granicama te zemlje našli sadržaji bez primjera u državno-političkoj praksi u današnjem svijetu: jed republika i jedna federacija, pri čemu učesnici u federaciji (pola)Bosni Hercegovine do dana današnjeg imaju različito mišljenje o pitanju karaktera federacije: jedni tvrde da je to federacija kantona, a drugi da je to federacija naroda. Da stvar bude gora, to dejtonsko rahitično čedo nikad nije ni prohodalo, ni na razini (na geografski pojam svedene) Bosne i Hercegovine, niti na razini federacije (gdje, bez obzira na promjene imena i taktiku, ne prestaje djelovati para-državica u kao-federaciji, Herceg-Bosna). Tako se Bošnjaci godinama nalaze u paradoksalnoj situaciji da, polazeći od nečega čega zapravo nema (federacija), govore o nečemu što ne postoji (državnost), pokušavajuči to povremeno i obilježiti. Cinično raspoloženi analitičari federalne političke zbilje vide u tom stanju i kaznu za Bošnjake, koji su u predizbomoj kampanji vezali zastave sa slabijim od moguća dva partnera u Bosni, koji se već ranije dogovorio sa jačim. Ili: Bošnjaci su zbog svoje političke lahkovjernosti kažnjeni da žive u kao-entitetu te da se odatle bore za državu Bosnu i Hercegovinu sa onima koji ju zapravo neće. Poražavajuće za Bošnjake jeste saznanje da je njihovo političko vodstvo licemjemo govorilo o jedinstvenoj Bosni, a u isto vrijeme - tj. od Lisabona i prije do Dejtona i poslije - radilo na njezinoj podjeli. Po tome su Bošnjaci zaista jedinstven narod u svijetu: dok su drugi ginuli i političkim sredstvima borili se da steknu državu, oni su to isto činili na putu razgradnje državno-pravnog okvira koji ih je mogao voditi izgradnji države. Ideja vodilja kratkovide političke pameti koja razmišlja na slijedeći način: Mi to nećemo tražiti (državno-pravna jedinica za svaki od tri naroda u Bosni), ali ćemo to ipak dobiti, jer to drugi odlučnije i upornije traže i međunarodna zajednica će to konačno odobriti da bi bio mir u Bosni - preskupo je koštala Bošnjake, jer danas, umjesto u normalnoj državi, žive na vjetrometini, u neograđenoj i nezaštičenoj zemlji predaka, koja je svačija i ničija: svačija je kada treba uvesti šta ko želi i to prodati jadnicima koji je nastanjuju, ili kada treba iz nje izvesti ono što se želi (uključivši i ono najvrednije: mladost, i to najbistriju i najpametniju); ničija je kada treba u nju ulagati, osim ako se radi o ulaganju koje se odnosi na (kratkoročne ili dugoročne) interese ulagača. Bošnjaci danas u svijetu u sređenim državama žive samo kao (jučerašnji) gosti-radnici ili (jutrošnji) prognanici. U domovini Bosni nemaju državu, a kako rade - neće je ni imati. (Diwan, broj 5-6, 2002) __________________________________________________ LITERATURA Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Što misle muhamedanci u Bosni, Sarajevo 1886; Isti, Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1893; Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. (Od g. 1463.-1850.), Sarajevo 1900; Antun Hangi, život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1906; Vladimir Ćorovič, Mehmed-beg Kapetanović. Književna slika, Sarajevo 1911; Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912; Blašković, Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu, Beograd 1939; Suljaga Salihagić,Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice, Banja Luka 1940; Salim Ćerić, Muslimani srpskohrvatskog jezika, Sarajevo 1968; Atif Purivatra Nacionalni i politički razvitak Muslimana. (Rasprave i članci). Sarajevo 1969; Smail Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Wien l973; Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo 1974; Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Sarajevo 1974; Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., Sarajevo 1976; Kasim Suljević Nacionalnost Muslimana između teorije i prakse, Rijeka 1981; Enver Redžić Muslimansko autonomaštvo i 13 SS divizija. Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh, Sarajevo 1987; Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718,Sarajevo 1989; Muhsin Rizvić, Između Vuka i Gaja, Sarajevo 1989; Bosna i bošnjaštvo Zbornik radova , Sarajevo 1990; Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana Sarajevo 1990; Alija Isaković, O "nacionaliziranju" Muslimana, Zagreb 1990; Senahid Halilović, Bosanski jezik, Sarajevo 1991; Dževad Jahić, Jezik bosankih Muslimana, Sarajevo 1991; Atif Purivatra, Mustafa Imamović, Ruzmir Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjastvo, Sarajevo 1991; Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, Sarajevo 1992; Ibrahim Kajan, Zavođenje Muslimana. (Budi svoj!), Zagreb 1992; Alija Isaković, Rječnik karaktenstične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo 1992; Nijaz Duraković Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993 Bosna, bošnjastvo i bosanski jezik Zbornik referata sa Osnivačke skupštine Matice Bošnjaka, Zurich/Wuppertal 1993; Noel Malcolm, Bosnia-A Short History, London 1994; Muhsin Rizvić, Panorama bosnjačke književnosti, Sarajevo 1994; Đenana Buturović, Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo 1995; Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija Poezija Bošnjaka na orjentalnim jezicima, Sarajevo 1995; Munib Maglajlić Usmena balada Bošnjaka, Sarajevo 1995; Muhsin Rizvić, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Sarajevo 1995; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine; Sarajevo 1996; Šaćir Filandra, Bošnjaci i Moderna, Sarajevo 1996; Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigracij, Monografija Bosanskih pogleda, Sarajevo 1996; Isti, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1996; Vera Kržišnik-Bukić, Bosanska identiteta med preteklostjo in prihodnostjo, Ljubljana 1996; Munib Maglajlić, Programski ciljevi Bošnjaka u kulturi, Sarajevo 1996; Hajrudin Numić, Bošnjaštvo i bosanstvo. Sarajevo 1996; Muhsin Rizvić, Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo, Sarajevo 1996; Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo 1998; Ibrahim Kajan, Bošnjak na Trgu bana Jelačića, Zagreb 1998; Simpozij o bosanskom jeziku (Zbomik radova), Sarajevo 1999; Andrić i Bošnjaci. Zbornik radova - Bibliografija, Tuzla 2000; Mustafa Imamović, Bošnjaci. Bosniaks, Sarajevo 2000; Zija Sulejmanpašić, 13. SS divizija "Handžar": istine i laži, Zagreb 2000; Koje ko u Bošnjaka, Sarajevo 2000

28.12.2012.

Popis stanovništva na marginama političko-medijskih zbunjivanja

Narodnosno i nacionalno izjašnjavanje nisu problem slobode izbora, niti se sloboda izbora može temeljiti na poludnevnim izmišljotinama dokonih i isfrustriranih pojedinaca željnih slave i društvene popularnosti, nego su stvar dijalektike društveno-povijesnih i političkih okolnosti koje jednu grupaciju povezuju srodnim odnosno zajedničkim crtama. Analizirajući nekoliko dijaloških emisija koje tematiziraju budući popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji bi se trebao održati u aprilu iduće godine, nekoliko problema se čini više nego zanimljivim ili, priličnije rečeno, indikativnim s obzirom da se glavno obilježje poduhvata ovakve vrste čitavo posljednje stoljeće iscrpljuje i podređeno je manipulaciji, kao načinu političkog djelovanja. Za razliku od ranijih vremena, kada je popisna logika usklađivana sa partijskim spoznajama o postojanju odnosno nepostojanju pojedinih etniciteta, demokratske okolonosti su, zahvaljujući probitačnosti medija i nevladinih udruženja, osigurale daleko raskošniji instumentarij za različite oblike manipulacija koje jasno odslikavaju političku pozadinu cijele priče o popisu stanovništva. Između diletantizma i nauke Tačno je da izbor gostiju svaku televizijsku emisiju, pa i „Odgovorite ljudima“ Elme Kazagić, koja se između toliko sociologa u zemlji za pojašnjavanje nacionalnih pitanja širokim narodnim masama opredjelila za ginekologa Halida Genjca, u smislu svojevrsnog igrokaza može učiniti zanimljivijom i zabavnijom. To nije sporno, ali gdje je tu princip objektivnosti, koji je poslanju novinarstva daleko primarniji. Takva koncepcija emisije bi donekle mogla imati smisla, ali samo ukoliko bi sutra bez dvojbe u emisiju posvećenoj ginekološkoj problematici, u studio pozvala profesore, Šaćira Filandru ili Kasima Korjenića. Na sličnom principu varničilo je u CD-u Senada Hadžifejzovića, koji je kao sagovornika Senadinu Laviću dodijelio Hidajeta Čehića, čovjeka koji se po pitanju osnovnih znanja o problematici naroda i nacije doimao klasičnim primjerom kakvog vanplanetarnog stvorenja, koje se nekim čudom obrelo u ljudskoj zajednici. On bosanskohercegovačku naciju hoće da ustoliči po svaku cijenu, ne obazirući se na povijesno-politički realitet niti civilizacijske standarde, mada primjera u svijetu, u kome se etnos ne poklapa sa državnim granicama ima napretek. Svaki Englez je Britanac, ali svaki Britanac nije Englez, valjda je to svakome jasno. No, za razliku od Lavića, koji je za odbranu vlastitih stavova, u pomoć pozvao društvenu nauku, Tijana Cvjetičanin je u emisiji „Odgovorite ljudima“ vrlo „vješto“ , tokom cijele emisije, prikrivala vlastitu upućenost u takve vrste znanja, demagoški promovirajući zalaganje za neotuđiva prava i slobode. Na taj način ona je nehotično dala dobru priliku drugom gostu, Sejfudinu Tokiću, da vrlo ozbiljno i iznenađujuće koncizno u cijelom slučaju jasno identificira i prepozna političke ambicije koje se ogledaju u rastakanju Bošnjaka, kao najbrojnijeg naroda u zemlji. Temeljni problem bi se u kontekstu medijskih prezentacija navedenog fenomena u najkraćem mogao nazvati neuvažavanjem struke, a samo neuvažavanje, što je posebna vrsta problema, počiva na navodnoj afirmaciji sloboda i prava. Ne dovodeći, naravno, u pitanje čin slobodnog opredjeljivanja kako u svemu tako i u odabiru nacionalnog identiteta, neizostavno treba naglasiti da i sama sloboda ima svoje limite. Sloboda, koja ih je lišena u društvenoj teoriji se naziva anarhijom, što je, na žalost, činjenica koja se u bosanskohercegovačkom javnom prostoru gotovo potpuno zaboravlja. Sloboda izbora kao demagoški paravan Baš niko u demokratskom ambijentu nema pravo ograničiti bilo koga u izboru banke, na kojoj će otvarati transakcijske račune, štedjeti ili podizati platu, ali to ne znači da se sloboda izbora odnosi i na mogućnost njihovog pljačkanja. Prevedemo li to na problem koji razmatramo, jasno je da su nabrzake sklepani etnosi kao što su „Bosanac i Hercegovac“ (zajedno ili odvojeno sasvim svejedno op.a.), Musliman (sa velikim ili malim slovom sasvim svejedno op.a), Bošnjak-Musliman..., i slične skalamerije lišene racionalnog odnosno povijesno-političkog utemeljenja, isključivo stvar nečije političke potrebe sa sumnjivim ambicijama, nikako alternativa koja bi afirmirala demokratsko pravo slobode izbora. Narodnosna i nacionalna identifikacija, treba to naglasiti, suštinski i nije pitanje slobode izbora. Ona to jeste samo ukoliko se jednom narodu zabranjuje narodnosno i nacionalno identificiranje, što je u slučaju Bošnjaka tokom novije historije općepoznata stvar. Upravo zato je pozivanje na slobodu u pogledu izbora etničke pripadnosti klasična demagogija koja afirmira apsurdne alternative, nespojive sa naučno verificiranim definicijama. Konjska populacija se neće povećati ako se neko na popisu izjasni kao konj, jer ljudsko biće naprosto, ma koliko da se potrudilo, ne može zadobiti konjski identitet. Vjerovatno bi mnogima u intelektualno-mentalnom pogledu takav naum i uspio da nije problema oko tjelesne metamorfoze, koja je moguća samo u horor filmovima. Naravno, ni Marsovci neće biti ustoličeni kao narod, ukoliko kakvoj isfrustriranoj spodobi padne na pamet da se izjasni kao Marsovac, kako se jedan građanin izjasnio na posljednjem popisu. Sve to iz prostog razloga što etnos podrazumijeva niz važnih detalja, zbog čega se ljudi u principu rađaju kao pripadnici određenog naroda. To su naprosto konstante, koje obuhvataju sve poznate definicije društvene teorije. Dakle, sloboda izbora – da; ali ne na račun nipodaštavanja znanstveno-teorijskih dostignuća. Bez sadržajne alternative naprosto nemaju nikakvog smisla, jer nazivi Bosanac ili Hercegovac precizno govore o tome odakle si, ali ništa ne kaže o tome ko si, kako sjajno primjećuje akademik Muhamed Filipović. Šta je u pozadini? Ono što pojedinci neće da prihvate jeste činjenica da su narod, nacija, pleme, rod i druge društvene grupe unutar društvene nauke precizno definirani pojmovi. I kao što je jasno da „svako tijelo uronjeno u tečnost gubi prividno od svoje težine onoliko koliko je teška zapremina njime istisnute tečnosti“, kako kaže Arhimed, i pripadnost narodu podrazumjeva zajednički jezik, kulturu, običaje, jednu jasno profiliranu tradiciju u mnogostrukosti odnosa spram sebe i drugih. Upravo zato narodnosno i nacionalno izjašnjavanje nisu problem slobode izbora, niti se sloboda izbora može temeljiti na poludnevnim izmišljotinama dokonih i isfrustriranih pojedinaca željnih slave i društvene popularnosti, nego su stvar dijalektike društveno-povijesnih i političkih okolnosti koje jednu grupaciju povezuju srodnim odnosno zajedničkim crtama. Sagledavajući cijeli problem u navedenom kontekstu, pravo pitanje koje se s razlogom postavlja, jeste šta Tijana Cvjetičanin hoće i čime se bavi? Šta je pozadina njenog djelovanja i zdušnog zalaganja za slobodu izbora? Ovakva pitanja možda ne bi imala smisla, da je ona kojim slučajem samo nevladin aktivista! Ne bi čak imala smisla ni u kontekstu činjenice da je rođena Beograđanka, iako bi se to moglo uzeti s rezervom, s obzirom da su sva dosadašnja zbunjivanja javnosti u pravilu kuhana u beogradskim retortama. Ali, kako je ona antropolog-etnolog, i kako bi shodno tome vrlo dobro morala znati šta jedan narod čini narodom, onda svako iole pametniji njenu vrstu zalaganja ne može shvatiti nikako drugačije osim kao klasičnu političku aktivnost sa sumnjivom pozadinom ili naivnu zaluđenost savremenim konvencijama, od čega u BiH među mlađom, u posljednje vrijeme i starijom populacijom, boluje popriličan broj ljudi. (Enes Ratkušić)

14.08.2012.

The Optimist: Bogatstvo nacije

Autor: Charles Kenny Esej objavljen u magazinu Foreign policy - Juli/August 2012. god. Za koju zemlju to danas možemo reći da je “bogata” ? Izgleda da je to danas prilično nedefinisano pitanje. Zapravo, da li je baš tako ? Bogati da bi činili šta ? Ako bogatstvo definišete kao mogućnost da imate rakete dugog dometa i nuklearno oružje, onda i okorjelo siromašnu Sjevernu Koreju kvalificiramo kao bogatu zemlju. Da li biti bogat znači moći osigurati pristojan život za sve građane jedne države ? Mnogi bi rekli da SAD i Evropske zemlje uprkos svom razvoju i visokom standardu, po tom kriteriju, ipak, nisu bogate !? Šta je sa, biti dovoljno bogat da budeš dobar građanin svijeta i pružaš pomoć onima koji je očajnički trebaju ? Dobra vijest je da, ma kojoj definiciji se priklonili, u svijetu je više bogatih nego što ih je bilo ranije. Broj zemalja koje Svjetska banka klasificira kao “nerazvijene” tj. one koji imaju 1.005$ po glavi stanovnika pao je sa 63 na 53 između 2000 i 2010. To znači da je danas u svijetu više nego ikada ranije tzv. “srednje – razvijenih” zemalja, dok su se pak nekad srednje razvijene razvile u "razvijene". Obzirom da su “razvijene” zemlje te koje predvode operacije pomoći nerazvijenim svjetskim područjima, možemo očekivati da bi sve veći broj zemalja trebao doprinositi programima svjetskoj pomoći. Povećanje broja bogatih, zaista može pomoći u promjenama na globalnom nivou. Klasifikacija Ujedinjenih Nacija kao “razvijen region” danas podrazumijeva Australiju, Kanadu, Japan, Novi Zeland, SAD, Evropu i Rusiju. To je grupa koja zemlje plasira po visini njihovih prihoda, drugim riječima, to je sve ipak relativno i pozicija koju zemlja zauzima ne mora odražavati stvarno stanje na terenu. To je također definicija koja podrazumijeva i određene obaveze. U.N. ohrabruje i potiče ove zemlje da izdavajaju 0.7 % svog bruto nacionalnog dohotka za pomoć međunarodnom razvoju. Ukupno 16 zemalja se obavezalo da će taj cilj dostići do 2015, dok su Danska, Luksemburg, Holandija, Norveška i Švedska već postigle taj cilj. Ovakav vid velikodušnosti predstavlja dugu tradiciju. Prije 52 godine, u Martu 1960., u Vašingtonu je upriličen prvi susret “Grupe zemalja za pomoć razvoju” koje je inicirao Italijanski U.N. Ambasador Egidio Ortena. Predstavnici Belgije, V. Britanije, Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Portugala i SAD su raspravljali o načinima i ciljevima njihove pomoći manje razvijenim zemljama. Već sljedeći mjesec, u svoje društvo su povzvali Japan i Holandiju. Svi oni su već ranije davali velike sume novca diljem Afrike, Azije i Južne Amerike. Ideja je bila da se uspostavi još bolja koordinacija i veći tokovi pomoći. Mnoge od ovih zemalja donator su se jošuvijek opravljale od 2. svjetskog rata i bile daleko od današnjeg poimanja bogatih zemalja. Italijanski bruto dohodak po glavi stanovnika 1961, prema ekonomskom historičaru Angusu Maddisonu, bio je 6.373 $. To je manje nego prosječan dohodak iz 2008. godine u Brazilu, Kini, Maleziji, Meksiku, Rusiji i Thailandu (mjereno u dolarima). Italija je pak, 1968. god. bila duplo ekonomski razvijenija od Portugala. Do 2008. godine, taj odnos je porastao na 89%. Evo o čemu se radi: Danas, većina ljudi živi zemljama koje su se 1961 godine smatrale razvijenom. Nije u pitanju samo dobit. Zemlje koje danas označavamo sa “u razvoju” imaju daleko veću stopu obrazovanja i bolju zdravstvenu zaštitu nego zemlje koje su se 1960. godine smatrale razvijenim. Prema podacima Svjetske banke, prosječna životna dob u Portugalu 1961. god. iznosila je 63 godine. To je manje nego iznos životne dobi 2010. godine u Bangladešu, Gani i indiji. U Brazilu i Kini stanovništvo je 2010. godine živjelo 10 godina duže nego ono u Portugalu 1961. god. Zapravo, prosječna životna dob u Brazilu i Kini danas je mnogo veća nego u SAD-u 1961. god, Prosječan petnaestogodišnjak u Bangladešu, Gani i Zambiji, ili čak na Haitiju provede više godina u školi nego prosječan petnaestogodišnjak u Njemačkoj ili Francuskoj 1970. godine. Možda bismo ipak trebali ukloniti naziv “u razvoju” koji obično prišivamo zemljama poput Brazila, Kine i Rusije. U historijskoj perspektivi, zvali bih drugačije: bogati. Čini se kao fer, pozvati ih da se ponašaju kao bogate zemlje ili bar kao one iz 1960ih. Istini za volju, neke to već i rade. Kineski program za pomoć stranim zemljama godišnje raste za 30%. Programi pomoći Brazila, Indije i Rusije također su u velikom porastu. Dodajte tome i dugogodišnji program sa bliskog istoka (npr. Saudijska arabija izdvaja 3 milijarde $ godišnje), i možemo govoriti o novim sredstvima koje dolaze od novih donator. Ponovo se vraćamo na iste zemlje, pa uočavamo da su Brazil, Kina, Indija i Rusija kombinovano pružaile pomoć manje od 6,4 milijadre $ u 2010. godini. U usporedbi sa tim, Kanada je sama donirala 5,2 milijarde$, Francuska 14.4 milijarde $, a SAD dvostruko više od toga. Ako uzmemo kratkoročne prognoze pomoći Brazila, Kine i Indije u odnosu na 2009. godinu, oni su i dalje neuporedivo niski u odnosu na pomoć koju ove zemlje primaju. Indija je npr. pružila pomoć u iznosu od 488 miliona $ u 2009. godini, a primila je pomoć u iznosu od 2.5 milijardi $. Izgleda da ove zemlje trebaju da uhvate korak sa vremenom poput Malezije i Meksika. Ipak, ako ove zemlje nastave sa povećanjem svog donatorskog programa, one će uskoro postati velika snaga i podrška svjetskom razvoju. To je posebno važno jer neke tradiocionalno donatorske zemlje režu svoj budžet za pomoć nerazvijenim područjima. Austrija i Belgija sun pr. srezali svoje iznose doniranja za 13% u prošloj godini, a sve ukazuje na to da će i SAD učiniti isto tokom ove godine. Srećom, sve je manje zemalja koje očajnički trebaju pomoć. Prema istraživanju Centra za globalni razvoj, između 2010 i 2025, broj zemalja sa prosječnim dohotkom ispod 1.165$ bi mogao pasti sa 68 - što je populacija od 2.8 milijardi, na 31 zemlju sa brojem manjim od 1 mlijarde. Naravno, mjesta gdje je prosječna dnevnica od 3 do 4$ se i dalje klasifikuju kao veoma siromašna i tamo pomoć igra veliku ulogu, ali je činjenica da će se potrebe smanjiti još u narednom desetljećju. Ako program pomoći budu rasli, iskorjenjivanje siromaštva će biti apsolutno moguće. Reći jednom prosječnom amerikancu da njegova današnja zarada od 13$ do po danu predstavlja 10 puta veću zaradu nego većina svjetske populacije u historijskoj perspektivi zaista ne bi značilo mnogo. No, ipak to znači većini “zdravijih” ekonomija današnjice. To znači da je više nego dovoljan broj bogatih zemalja koje imaju dugu tradiciju pomoći drugim narodima i zemljama iako nisu uspjeli da u svojoj zemlji riješe sve problem siromaštva. Samo pogledajte Portugal.

29.07.2012.

Ko su Bošnjaci?

Kratak historijski pregled razvoja nacionalnog imena kod Bošnjaka

Tretirajući problem nacionalne identifikacije i nacionalnog imena Bošnjaka suočavamo se sa činjenicom smiještanja istog u kontekste određenih historisjkih razdoblja koja su neminovno utjecala na razvoj, određivanje i imenovanje bošnjačkog identiteta. Na osnovu toga naciobnalni identitet tretiraćemo najprije kroz razdoblje osmanske uprave nad Bosnom i Hercegovinom, zatim periodu Austro-Ugarske okupacije, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke federativne republike Jugoslavije i na koncu period nezavisne i suverene Republike BiH.


Period osmanske vladavine

Kada govorimo o postupanju Osmanlija prema drugim narodima najvažnija odrednica njihove državne politike na ovom polju ogledala se u inkorporiranju različitih naroda, koji su sa osvajanjima ulazili u sastav osmanske države. Osmanlije uopće nisu vodili računa o imenima tih naroda, niti su ih po toj osnovi razlikovali, niti im po toj osnovi davali mjesto u sistemu moćne države. Svak je mogao nositi ime kakvo je htio, ali to nije nikako smjelo ići na štetu države koja je bila osmanska, bez obzira da li ti narodi imali islamsku, kršćansku ili pravoslavnu vjersku odrednicu. Svi su oni ulazili u klase društva onako kako je to odgovaralo Osmanskoj Državi. Kroz čitavo vrijeme osmaske vladavine, za muslimane u Bosni i Hercegovini upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i osmanskim vlastima u Carigradu oni su sebe nazivali Bošnjacima, kako su ih tretirali i mnogi dokumenti Porte koji ih imenuju u različitim varijantama kao: Bosnaklar, Bosnjak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm – bosanki narod itd. Istovjetan naziv, Bošnjaci, upotrebljavao se i prilikom pokreta Husejn-kapetana Gradaščevića u prepisci sa austrijskim vlastima i srbijanskim knezom Milošem. Sa druge strane, terminološki odrednica “turčin” upotrebljavala se u vjerskom smislu za Bošnjake što ih je razlikovalo od katoločkog odnosno pravoslavnog stanovništva. Ova odrednica označavala je Bošnjake samo kao pripadnike islamske ili “turske vjere”, nikako u nacionalnom smislu, što se u kasnijim vremenima značajno zloupotrebljavalo nastojeći bošnjačkom narodu osporiti njihov teritorijalni subjektivitet i pravo da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom. Također, bitno je napomenuti i činjenicu da su se osmanski činovnici u Bosni često pežorativno nazivali “turkušama”, rijetki su na prostoru Bosne ostajali, a oni koji bi i ostali brzo su asimilirani u domaće stanovništvo. U drugoj polovini XIX stoljeća, pod utjecajem susjednih nacionalnih ideologija, stanje u Bosni i Hercegovini se bitno zaoštrava usljed ekonomskih sukoba upakovanih u ideologije nacionalnih oslobođenja. Te činjenice će bitno utjecati na budući položaj Bošnjaka, koji sa krajem osmanske vladavine u BiH ulaze u period osporavanja nacionalne posebnosti.


Doba Austro-Ugarske okupacije

Utrenutku okupacije, Monarhija nije imala nikakav zvanični koncept u vođenju nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalni i konfesionalni sukobi koju su se razbuktali u drugoj polovini XIX vijeka, natjerali su zvanične krugove Monarhije da problemu pristupe kroz održavanje ravnoteže u BiH, (izuzetak je kratak pokušaj generala Filipovića na početku okupacije u promoviranju prohrvatskog kursa) na čemu se i temeljila stabilna pozicija Monarhije u zemlji. U cilju sljabljenja srpskog nacionalnog pokreta, zajednički minister finansija Benjamin Kalay uvodi novu nacionlnu politiku koja se temeljila na osjećaju zamaljske odnosno bosanske narodnosti i pripadnosti. Ovakva politika se nije etablirala kao dugotrajni proces najprije zbog nacionalnih pokreta, (prvenstveno srpskog) koji su imali jak utjecaj u zemlji. Srpski i hrvatski nacionalni program Bošnjake nisu tretirali kao posebni nacionalni entitet smatrajući da su oni Srbi ili pak Hrvati, što se odrazio na jedan broj inteligencije koji prihvata ove imputirane ideologije. Sa druge strane, bošnjački narod je i dalje ostao čvrsto na uvjerenjima i stavovima nacionalne posebnosti. Nakon okupacije 1878. službeno se počeo upotrebljavati termin muhamedanac (njem. Muhammedaner) za muslimane Bosne i Hercegovine. Iako je ovaj termin upotrebljavala štampa i administracija, narod ga nije prihvatio nastavljajući da upotrebljava nazive Bošnjak ili turčin odnosno musliman. Vremenom termin Musliman potiskuje sve druge pa tako muslimanska javnost 1900. godine otvoreno zahtjeva da se naziv muhamedanac, kao netačan i neadekvatan, izbaci iz službene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Od tada naziv Musliman kao nacionalna odrednica postaje dominantna što je sa sobom nosilo nove problem na koje je još 1886. godine godine upozoravao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u tekstu “Što misle muhamedanci u Bosni”, riječima: “baška je vjera, baška je narodnost!”


Period Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, prvodecembarskim aktom 1918. godine Bosna i Hercegovina i Bošnjaci ulaze u novi državno-pravni okvir pod nazivom Kraljevina SHS koji im je u samom nazivu nijekao bilo kakvu nacionalnu osobenost, priznavanjem narodnosti samo Srbima, Slovencima i Hrvatima. U novonastalim političkim okolnostima unutar bošnjačkog korpusa nastaje nekoliko političkih grupacija koje su imale različite nacionalne programe. Najutjecajnija grupacija bila je JMO, na čijem čelu je bio dr. Mehmed Spaho, koja je u svojim programskim ciljevima po pitanju nacionalne politike zagovarala stav da muslimani Bosne i Hercegovine nisu svjesni samo svog nacionalnog imena te da to pitanje treba skinuti sa nivoa političkih rasprava. Važno je napomenuti da je u međuratnom periodu bio jedan broj intelektualaca, školovanih prvenstveno u Beogradu ili Zagrebu koji su prihvaćali i propagirali prohrvatsku odnosno prosrpsku nacionalnu orjentaciju, međutim ovakvo izjašnjavanje nije imalo utjecaja u narodu ze je broj “osvještehih” Srba odnosno Hrvata uglavnom je zavisio od političke situacije na terenu. U cilju sprečavanja ovakvih tendencija kao i sve jačih nacionalističkih nasrtaja sa istoka i sa zapada koju su od muslimana zahtjevali nacionalnu identifikaciju sa srpstvom ili hrvatstvom, JMO propagirala je ideju jugoslovenstva, ne kao nacionalnu politiku, već kao praktično sredstvo odbrane bošnjačkog korpusa od srpskih i hrvatskih nasrtaja.


Period Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u proglasima KPJ Muslimani se ravnopravno spominju sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima i Makedoncima gdje ističe se njihova narodnost pod imenom Musliman. Ovakva nacionalna politika napuštena je nakon rata pa je tako Husaga Čišić, narodni poslanik, bivši senator i gradonačelnik Mostara, protestovao u Beogradu 18. januara 1946. godine zbog činjenice da Muslimana u novom ustavu nema i pored toga što im se priznavala nacionalna posebnost u narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon rata Bošnjacima je priznata samo etnička ali ne i nacionalna osobenost tako da Rodoljub Čolaković, prvi predsjednik nove komunističke vlade u BiH, piše: “U njoj (Bosni i Hercegovini, A.L.) žive izmiješani Srbi i Hrvati, dijelovi davo formiranih jugoslovenskih nacija, i bosansko-hercegovački muslimani, koji su slovenskog porijekla, ali su u većini nacionalno neopredjeljeni” te im u budućnosti treba “dati mogućnost da se slobodno nacionalno opredjele”. Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva Bošnjaci su imali izbor da se opredijele kao pripadnici neke druge nacije ili da ostanu neopredijeljeni. Na popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji je bio 810.126 neopredjeljenih Bošnjaka. Na popisu iz 1953. godine uvedena je nova kategorija, prvenstveno za Bošnjake, “Jugosloven – neopredjeljen”. Takvih je u Jugoslaviji bilo 998.697. Godine 1961. uvedena je odrednica “Musliman u etničkom smislu”. Takvih je bilo 972.960 dok se pod kategorijom “Jugosloven – neopredjeljen” izjasnilo 265.731 Bošnjaka. Poslije pada Rankovića 1966. godine, u Jugoslaviji dolazi do liberalizacije koja se ogledala u jačanju periferija, pa će tako kroz 70-e doći do priznavanja nacionalnog subjektiviteta Bošnjaka. Najprije će se odustati od nacionalnog opredjelivanja muslimana što će rezultirati saveznim ustavom 1963. godine kada će se u savezni grb dodati šesta buktinja kao simbol Muslimanskog naroda. Sve dileme u vezi toga odbačene su na 17. sjednici CK SK BiH u februaru 1968. u čijem se zaključku izričito kaže da su “Muslimani poseban narod”. Na popisu iz 1971. godine u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932. Muslimana, koji su po brojnosti činili treću naciju Jugoslavije.


Nezavisna i suverena Republika BiH

Prilikom popisa stanovništva 1991. godine, Bošnjaci su se posljednji put izjašnjavali pod nacionalnim imenom „Musliman“. Nakon izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. godine nastupili su novi uvjeti koji su u konačnici doveli do zasijedanja Drugog bošnjačkog sabora septembra 1993. godine na kome je Bošnjacima vraćeno historijsko nacionalno ime.

25.05.2012.

Historija Bošnjaka - E-knjige, Download (1)

25.05.2012.

Čajniče - Etnički čist grad

Čajniče je grad smješten na regionalnom putu Goražde – Pljevlja. Spominje se 1415. ili 1477. godine. Njegov naziv (Caynišse) perzijskog porijekla znači «dobra voda» kojom je ovaj grad bogat. Sa Fočom bilo je važno trgovinsko mjesto. Čajniče je bilo na glasu kao mjesto srpsko-pravoslavnog hodočašća, jer se u crkvi nalazi «Čudotvorna ikona presvete Bogorodice u Čajniču», koja je donijeta i sačuvana zahvaljujući jednom od čajničkih vakifa – Sinan-begu. Zbog svog položaja Čajniče je imalo burnu pošlost.Naročito sa znanjem da su mnogi stanovnici ovog grada završili na Mostini u logoru. Čajniče pripada onim čaršijama koje «imaju dušu», ali bez Bošnjaka od Čajniča će ostati, izgleda, samo tijelo, Od vremena Evlije Čelebije, koji bilježi deset džamija sa mihrabom, nakon Drugog svjetskog rata ostale su tri, a nakon agresije na BiH‚ 92. godine nijedna. Prošle godine obnovljena je jedna gradska džamija. U njoj se klanja svaka prva džuma u mjesecu. Bošnjaci iz okolnih sela organizovano dolaze na džumu, bar da petkom ovaj grad ožive svjetlom islama i multikulturalnošću, jer u Čajniču nijedan Bošnjak niti Hrvat ne živi. Prolazeći pored ogromne kuće ratnog zločinca Duška Kornjače primjeti se poneka obnovljena kuća Bošnjaka, ali bošnjačku svakodnevnicu će biti teško obnoviti u ovom gradu. Samo je jedan Bošnjak politički angažovan u općinskom vijeću. Toplinu Čajniča još je moguće prepoznati kroz urbanističku koncepciju grada i nenametljivu individualnost «čaršijskih» gradova, ipak sa znanjem da nema nijednog Bošnjaka u gradu skoro pa je nemoguće istinski osjetiti čar grada. Pogled na grad bez Bošnjaka sa uzurpiranog vakufskog vlasništva, gdje je smješten sada razrušeni hotel «Orijent», svakom posjetiocu ostavlja trag tuge koja se povećava sa znanjem da će i mnoga sela Čajniča uskoro biti napuštena, osim ako se životni vijek Bošnjaka ne produži na 100-200 godina kada će naši sadašnji povratnici s prosjekom starosti od sedamdeset do osamdeset godina nastaviti da budu živi čuvari bošnjačko-muslimanskog identiteta. Budućnost Čajniča Budućnost Čajniča najviše ovisi o borbi samih povratnika. Bošnjaci odgovorni u politici za Čajniče ne razmišljaju poput srpskih koji su na primjeru mjesta Dubište pokazali svoje umijeće politike. Srbi mjesta Dubište koje pripada Novom Goraždu, a graniči sa Čajničem, uvjetovali su svoj povratak obnovom svih kuća za pedeset porodica. Bili su svjesni da je potreban masovniji povratak i da pojedinačnim povratkom nema budućnosti niti održivog povratka. Iako se u Čajniče vratilo preko 200 Bošnjaka, od 4.024 prijeratnih, povratnici napuštaju Čajniče. Veliki broj stanovnika bio se samo privremeno vratio u Čajniče, jer zbog nemogućnosti normalnog života žive na drugim područjima BiH. Povratak je prvo zakasnio (u odnosu na druge gradove), a zatim išao pojedinačno i sporadično i uglavnom su se vraćali oni koji su morali: stariji ljudi i oni koji nisu imali gdje, bez zaposlenja i neriješenog stambenog pitanja. Ljudi se vraćaju u Federaciju zbog gubitka supružnika, školovanja djece (primjer Anera Pirija - selo Milijeno), nemogućnosti da prežive od svog rada (Ago Bičo - selo Gložin). Ago Bičo je jedan od prvih povratnika, koji je bez struje i kuće pokušao živjeti i ostati u Čajniču, ali vlast se potrudila da i on napusti rodno mjesto. «Dakle, zbog zakašnjenja ljudi su bili primorani da se obezbjede stambeno i materijalno. Egzistenciju, školovanje i stanove obezbjedili su Goraždu, Sarajevu, u dijaspori. Eh, da vidim ko će ga sad vratiti u Čajniče?», pita se glavni imam MIZ Čajniče Emin-ef. Bakal, koji obilazeći povratnike, svoje džematlije, često mnoge svojim autom doveze kući. Bar se nadamo da će neko od Čajničana iz dijaspore ili ugodnog ćoška Federacije donirati službeno auto, jer do sela u kojima naši povratnici žive dolazi se izuzetno lošim putevima. Upravo zahvaljujući ovom mladom (i jedinom stalnom) imamu i ponosnim povratnicima u čaršiji Čajniča se svakog prvog petka vraća dio bošnjačke duše, kada poslije džuma-namaza naprave druženje u obnovljenoj zgradi medžlisa. Kada bi i Goraždanski muftija kao Tuzlanski, u slučaju Potočara, donio odluku da se organizovano klanjaju sve džume u gradskoj džamiji u Čajniču, možda bi to bila prekretnica da se neki Čajničani i vrate u svoju čaršiju. Ako ne, sigurno bi mnogi iz Goražda ili Sarajeva posjetili bar ovom prilikom svoje rodno mjesto. Prije rata Čajniče je imalo 39 mjesnih zajednica (neke više ne postoje), a sada samo u tri borave Bošnjaci i to sljedećem broju: MZ Milijeno – 83 porodice, četvero djece. MZ Zaborak – 9 porodica, nema djece. MZ Međurječje – 32 porodice, 3 djeteta. Mlađi povratnici borave samo vikendom, jer rade i prijavljeni su u Sarajevu. Ukupno 124 porodice; 298 povratnika. I ukupno sedmero djece. Također, samo 1/3 od ovog broja ima izvađenu ličnu kartu u Čajniču. Ukupan broj povratnika je približan zvaničnim podacima. U selima Čajniča svjedočit ćemo da neka domaćinstva imaju samo jednog člana. Selo Batovo 4 domaćinstva: Murat Herak - samac, Salko Selak- samac, Ibro Bajrović – samac, Ibro Nokto – samac. Munira Čeljo, selo Kobilići - sama, Abdulah Selimović, selo Dučice samac. Sva ova sela su prije rata imala 50 - 100 bošnjačkih domaćinstava. Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda Autor: E.S.

29.07.2011.

Facebook (de)generacija u dočeku ramazana

Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu, i prestaju biti ono što jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. I pored konstantne komunikacije, čovjek preko društvenih mreža se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe. Postoji li trenutak, kada  će se miljama udaljeni prijatelji napokon vratiti u “staromodni oblik komunikacije”, uz duga sijela i još duže razgovore “uživo”?

Savremeni čovjek  njeguje poseban odnos prema nauci i umjetnosti. Naukom želi sačuvati tijelo, umjetnošću oplemeniti dušu. Često njegov cilj umjetnosti jeste osjećaj ljepote, iako sam, u mnoštvu teorija o estetici i ljepoti, počinje da gubi iskonsko zadovoljstvo u ljepoti. Lijepo nije razumjeti nečiji ukus, umjetničko djelo, lijepo nije ni napraviti lijepo umjetničko djelo, već osjetiti ljepotu. Bez ikakvog znanja, teoretisanja o lijepom, reći nešto da je lijepo. Čak stvarna ljepota je jednostavo onaj osjećaj koji nećemo uopšte nazvati lijepim, jer imenovanja donose niz drugih asocijacija koje smo vremenom upoznali. To je lični osjećaj koji ne možemo prenijeti drugima, možda imenovati, ali objasniti nikada. Svaka generacija definiše u svom vremenu ljepotu. Nekima se činila lijepim hipi kultura, nekima punk dekultura, a nekima internet revolucija koja, često, izgrađuje i nadograđuje sve osim istine. Učinili smo sve da komuniciramo, a naša komunikacija završila je na početku depersonalizacije, neiskrenosti i nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili.  Naravno, ne svi, ali mi smo generacija tehnike, tehnologije, društvenih mreža u kojima gubimo istinsku osobiu društvenosti.


Samo dosada dosadi može dosaditi

Dosada je neprimjerena duhu čovjeka koji kao namjesnik na zemlji cijeli svoj život prožima aktivnošću i višim smislom za postojanjem. Ipak, dosada kao osjećaj otupljenih ambicija i želja, prekrivenih zasićenošću, osvojila je savremenog čovjeka  i poput duhovnog korova na njegovom srcu učinila ga nemarnim za procese u njegovom mikro i makrokozmosu. Punih džepova, prepunog stomaka, praznog srca i opustošenog uma  dosadom čovjek ne čuje čovjekov plač u komšiluku,  ne vidi ženski plač u krevetu, ne osjeća rođakov miris smrti u bolnici, dječju glad na ulici. On je suho drvo naslonjeno na nemogućnost bijega iz stvarnosti. Njegova stvarnost su žute strane tuđeg života, trenutni vrhunac sarkazma u tuđoj nesreći , pokretne slike velikih ekrana koje je tehničkim umijećem neko iz dosade učinio opijumom za psihologiju polužive savremene mase. Možda bi kao postač, praznog stomaka koji budi cijelo  tijelo u vapaju za preživljavanjem, pogledao svijet oko sebe i vidio  glad, i plač,  i bolest, i tugu, i rad, i smrt drugog čovjeka, i  da čovjek nije samo zabavljač svoje duše, već  pomoćni arhitekt tuđih sudbina. Možda bi u ramazanskm danu, koji kada se posti traje danima, uvidio svoju ulogu  čovjeka na ovome svijetu, u trenutnoj gladi osjetio svakodnevnu glad miliona ljudi ili u trenutnoj iscrpljenosti svakodnevno umiranje radnika robovlasničkog kapitalizma.  Možda bi se pronašao u praznini stomaka  onaj osjećaj mučnine pri pogledu na svijet koji to nije kada ga čini savršenim naša zasićenost svim životnim za čim drugi žude. Međutim, s mišljenjem da je dosada opravdana, čovjek pronalazi najefikasnije metode i oružja u borbi protiv dosade i u tome ne poznaje granice.


Avatar bez granica


Ali, dosada je samo jedan osjećaj savremenog čovjeka koji buja u njegovoj osakaćenoj duši, ugraviranoj u ljušturi koja sebe naziva savršenim bićem. Dosada rezultira konstantnom brigom o sebi, a ta briga izrasta u samoljublje. Samoljublje čini čovjeka ovisnikom u kozmetičko-vještačkom svijetu gdje je jutarnji pogled u ogledalo duhovni ritual. Njegovi sveti obredi su avangardističke destrukcije, njegova moralnost je pomjeranje granica moralnosti. Njegov moral je sloboda. Njegova religija - on sam. Bez granica u hrani, požudi, slavi, bogatstvu, on  mislima luta svijetom i kada posmisli da je pronašao dom, vidi da  je omeđen njegovim zidovima, ruši i njih i nastavlja dalje. Njemu je mizeran i svemir, jer ima granice. Mnogima u svijetu umrežavanje ljudi preko Interneta ostvarile su se želje, skrivane duboko u njegovom samoljublju, a koje su bile nemoguće za realizaciju u živom svijetu, svakodnevnom društvu. Osjeća se slobodnim za sve. Čovjek zahvaljujući Internetu postao je sve ono što  nekada nije mogao. Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu i prestaju biti ono što jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. Sa traumama iz djetinstva, gdje je bio odbačen, neprilagodljiv, nespretan, čovjek uživa u svom facebook svijetu, gdje je prihvatljiv, prilagodljiv, spretan i idealan za svakog s kim komunicira, umjesto ustima, tastaturom. Niko ne zna ko je zaista, kako izgleda i koje misli mu glavom struje. Mladić bez vokabulara i poznavanja opštih pravopisnih zakonitosti uz opciju copy-paste (kopirati-prilijepiti) postaje djevojci  intelektualac novog vijeka. Ona neće znati.  Svoju manu govorništva u društvu djevojke prekrit će tuđim citatima, ili prijateljevim šalama. Ona neće znati.  Svoju materijalnu situaciju uljepšat će slikama komšijinog auta. Ona neće znati.  Ako ga djevojka odbije, i ako osjeti stid koji su dojučer osjećali mladići dok bi prilazili djevokama, prekrit će šutnjom. Niko neće znati. Osim njega samog, ogrnutog osjećajem bezvrijednosti s narušenim ponosom. Djevojka bez vokabulara i poznavanja opštih pravopisnih zakonitosti uz opciju copy-paste (kopirati-prilijepiti) postaje moderna žena feminističkog doba. On neće znati. Svoje neznanje o porodičnom životu prekrit će tuđim citatima. On neće znati. Svoju ljepotu falsifikovat će uljepšanim slikama (jedna od milion uslikanih uspjet će). On neće znati. Ako je mladić bude ignorisao, nikome neće govoriti. I niko neće znati. Osim nje same, uvijene u samotinju s narušenim ponosom. 

Sajam taštine

Želja osobe za što većim  brojem komentara na njene detalje iz života, dočarane slikama i  objašnjenjima (Pozdravljam vas iz Turske, s mercedesom ispred vikedice, vratila sam se s mora..),  želja za što većim brojem prijatelja je zapravo želja za samim sobom, dokazivanje samom sebi, upotpunjvanje poriva za slavom na sajmu taštine zvanom Facebook. Osoba u ulozi slavne ličnosti sa mnoštvom uzajamnih    lajkova (sviđa mi se) samo je jedna u nizu “slavnih ličnosti” u močvari izgubljenih identiteta. IDENTITET

Prsti – govorni organi


Pred, tokom i poslije ramazana  često govorimo o  njegovim čarima, njegovoj ljepoti, postu kao manifestaciji čovjekove religije. To su zapravo naša lična poimanja čovjekove uloge u svijetu, pogleda na život i jednostavno – osjećaj koji neovisno o bilo kome definišemo kao lijep ili neugodan, ali ono što je zajedničko svima u opisu ramazana i ramazanskoga posta jeste prepoznavanje njegove koristi koja se može manifestovati kod svakog pojedinca. Prvi dojam ramazana jeste društvenost. Onaj osjećaj topline kada drage osobe borave uz nas, i kada kilometre duge signale zamijene šaputanja u džamiji ili razgovori na sijelu. Ramazan je savršen trenutak da umjesto kreiranja perfektnih avatara, naših vještačkih ličnosti, komuniciranja šutnjom sa mnoštvom riječi preko računara, korištenja prstiju umjesto jezika, vratimo se zaboravljenim druženjima uz ramazanske noći, vruće somune i sabahske mukabele.      

29.04.2011.

Islamofob u fokusu: MAO Emir CE Suljagić - TUNG

Svoju intelektualnu plitkost, duhovnu praznolikost, ličnu bezličnost i pozicionu nedoraslost ovih je dana pokazao najnoviji među islamofobima - Emir Suljagić. Nema sumnje da novopečeni kantonalni ministar pripada jednoj novoj generaciji nacional-fašista, koja pokušava radikalno ateizirati mahom - bošnjačku omladinu, tj. učenike osnovnih i srednjih škola. Jer, kako drugačije razumjeti početne korake ka ukidanju vjerske naobrazbe u institucionalnim edukacijskim centrima - školama.!? Šta je to što je zasmetalo ovom islamofobu ostaće nerazjašnjeno svim roditeljima koji su (dobrovoljno i samoinicijativno) svoju djecu povjerili vjeroučiteljima. Djecu treba prestati učiti našim tradicionalnim vrijednostima: moral, poštenje, istina, gostprimstvo, lijepo ponašanje, odnos prema roditeljima, komšijama, instituciji, okolini... sve su to stvari koje se izučavaju na časovima (islamske) vjeronauke. Pod svezamašnim lizanjem stražnjice svakom stranom predznaku - "Država za čovjeka" će sada djecu (ponovo) podučavati kako je "vjera opijum za mase", da je "gej - okej" (ne sumnjam da će se ova formulacija ministru posebno dopasti), da se na časovima vjeronauke regrutuju mladi islamski fundamentalisti (il' šta već!?). Da ovaj besmisleni potez reinkarniranog Mao Ce Tunga bude još manje jasan, govori i činjenica da - učiti vjeronauku u školi, nikad nije ni bilo obavezno, a sada su ga najnoviji islamofobi učinili još manje obaveznim. SDP-BiH, našavši se, u jednoj opštoj nemoći da se izbori sa rastućom maloljetničkom delinkvencijom, socijalnim nemirima, sveopštim nezadovoljstvom lopticu je prebacio na siguran polemički teren - vjera. Nejasnom ostaje i logika kojom se proklamuje "više vjere - manje države". Neki bi rekli kako vjeru treba učiti u džamijama, crkvama, sinagogama (iako nikako ne razumijem: zašto ne i u školama - ukoliko se neko dobrovoljno za to izjasni). Ne treba biti naročito pametan pa znati da je skoro pa nemoguće u džematu (vjerskom okrugu) sa više od dvije stotine mališana, organizirati podučavanje vjere sa jednim nastavnikom/muallimom (čitaj: efendijom). Niti jedna vjerska institucija nije toliko finansijski dobrostojeća da može priuštiti kvalitetno osmogodišnje mektebsko obrazovanje. Mnogi su roditelji odbijali svoju djecu slati u mektebe upravo pod izgovorom: "vjeronauka u školi je dovoljna". Sada, kad djeca budu znala da im se ocjena iz tog predmeta neće ni računati - ko je taj ko će uspjeti podići njihovo interesovanje za predmetnu materiju. Oštro, i na prvu započeo je Suljagićev mandat. Ovim svojim neznanjem je ujedno degradirao i rad stotine intelektualaca/muallima koji jednako kao i njihove kolege koje predaju matematike/fizike/jezike... moraju biti spremni za čas sa djecom - ali, oni podučavaju nešto (po ministrevom nahođenju) nedefinisano (kao što je: Islam), pa je "okej" njihov rad degradirati i obezvrijediti. Na sveopšte iznenađenje onih koji bar nešto čitaju u ovoj državi bilo je Suljagićevo pominjanje engleskog pisca i novinara Georga Orwela. Ministar (ja sam ubijeđenj da on zapravo nikad nije pročitao niti jedno slovo ovog autora) je, baš orvelovski, na mala vrata uveo državnu kontrolu misli, totalitarni sistem - baš onaj protiv kojeg se George Orwel borio. Rješenje, kako stoji u dopisu školama, nije uvođenje vjeronaučnog obrazovanja i za drugu djecu (katoličku, pravoslavnu, jevrejsku, budističku... i kakvih sve nema u Sarajevu), nego je rješenje: "Ukinuti sve". Genijalno - nema šta. Ko zna, možda je mali Mao Ce Tung u skladu političkih i ideoloških mentora Zlatka Lagumdžije i Damira Hadžića pokušao reketirati bošnjake muslimane, pa neuspjevši - počeo sa Maovim metodama ateizacije.

21.03.2011.

Ekonomija nazatka Bošnjaka u BiH

Mnogi stanovnici Zapadne Evrope, u televizijskoj anketi ili svakodnevnom razgovoru, nazvali bi Bosnu i Hercegovinu „zemljom u razvoju“, dok bi je veći broj njenih stanovnika radije zvao zemljom u zavoju, koja od početka devedesetih ima karakter ekonomskog sahibi-uzura. Naročito Bošnjaci, kao „izdajnička sorta prapovijesnog naroda“ i „ostatak rogobusnog turskog izgleda i azijskog mentaliteta“, još uvijek previjaju rane preko oštećenog imetka i  materijalnih invaliditeta.  Kao što su vijekovna neprijateljstva, averzija, ubistva i zločini prema Bošnjacima rezultirali fizičkim uništenjem Bošnjaka i genocidom nad njima, tako je povijesno dokazano uzurpiranje bošnjačkog vlasništva i  obesvlašćivanje Bošnjaka rezultiralo materijalnim oštećenjem i ekonomskim genocidom nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Iako je genocid u pravnoj nauci precizno definiran pojam, ovdje navodimo izraz ekonomski genocid inspirisani nastojanjem naših intelektualaca, M. Imamovića, K. Hrelje i A. Purivatre, da ukažu i naglase sva obezvlašćivanja Bošnjaka i ekonomskog uništavanja pod plaštom ideja nacionalizacije, eksproprijacije i agrarnih reformi koje oni na jedinstven i stručan način izlažu u knjizi „Ekonomski genocid nad bosanskim Bošnjacima“. Posljednje ekonomsko uništavanje Bošnjaka rezultiralo je stvaranjem genocidne tvorevine koju danas nazivamo Republikom Krmskom. Postavlja se pitanje koji je odnos  današnjih Bošnjaka prema cjelokupnom  otimanju tzv. ekonomskom genocidu nad Bošnjacima u prošlosti i današnjem ekonomskom siromašenju Bošnjaka?

Mudrost politike i ostvarenje cilja jednog naroda, društva, zajednice, kolektiva, džemata, grupe  sastoji se iz vizije i strategije.  Bošnjaci u Bosni i Hercegovini imaju viziju: jedinstvena BiH, ekonomski stabilno društvo, ekonomski jaka zajednica,... ali koja im je strategija? Jesu li to parole; „za jedinstvenu BiH“, „za bolju budućnost“...? Ovim i sličnim parolama dobiva se predizborna naklonost  glasača i izbori, a ne zdravo društvo ili jaka zajednica. Kakva je strategija Bošnjaka u  stvaranju snažne i prosperitetne zajednice kada registruju svoje automobile, nekretnine, osiguravaju imovinu kod onih koji su im jučer plijenili i palili imovinu? Kakva je strategija Bošnjaka izbjeglice, produženog boravka u Švedskoj, Finskoj, Njemačkoj... kada prodaje zemlju, djedovinu, babovinu u manjem entitetu kako bi kupio vikendicu na Vlašiću ili u elitnom dijelu Bjelašnice? Bošnjaci, analizirano trgovinskim parametrima, poklanjaju svojim progoniteljima ono što nisu uspjeli silom oteti tokom agresije na BiH.  Koja je strategija Bošnjaka sa francuzicom na glavi i pokrivene Bošnjakinje  u slovenskom trgovinskom centru? Traže izgubljene štedne knjižice ili potrošačko oduševljenje sa proizvodima susjednih zemalja? Kupovinom proizvoda stranih proizvođača  čine siromašnim svoju prijatelje, kolege, sugrađane, koji nastoje (sa)čuvati domaću ekonomiju i koji iste ili slične proizvode dostavljaju na tržište ali sa kodnim brojem 387. Istina i činjenično stanje jeste da Bošnjaci, od automehaničara do imama, za svakodnevnu upotrebu, ikrar dovu, mevlud, iftar, bajrame, svadbe, za otvaranje džamije ili poslovnog objekta, useljenje u kuću, svaku menifestaciju,  kupuju, koriste i poklanjaju, proizvode pojedinaca, grupa, zemalja koje su direktno ili indirektno povezane sa zločinima počinjenim u BiH nad bošnjačkim stanovništvom. Svoju opsjednutost proizvodima susjednih zemalja Bošnjaci pravdaju ne kvalitetom, već povoljnijom cijenom, ne razmišljajući da je povoljnija cijena stranih artikala, a koji su mnogo skuplji u zemljama iz kojih potiču, iz razloga što postoji ogroman trgovinski lobi na bh. tržištu čiji je cilj potošačka navika, pa i ovisnost, bh. građana o određenim proizvodima. Trgovina ne poznaje granice kao i potreba za kvalitetnim proizvodima, ali potrošačke navike Bošnjaka prelaze granice zdravog razuma kada kupuju proizvode u trgovinskim centrima onih zemalja  koje ne samo da ne dozvoljavaju veći izvoz bh. proizvoda na svoje tržište, već su zelenaški uzimale veći dio donacija koje su bile namijenjene BiH tokom agresije '92-'93. Bošnjaci u BiH opsjednuti su proizvodima ne samo susjednih zemalja, koje odlično profitiraju na izvozu u BiH, već svih zemalja ne razmišljajući mogu li pronaći proizvode istog kvaliteta domaćeg proizvođača:  domaći mladić u odjeći strane marke sjedi u kafiću stranog imena, slušajući stranu muziku  naručuje stranu kahvu i mineralnu vodu i  uz cigaretu stranog proizvođača razmišlja opreznim optimizmom kako bi bilo dobro otići u stranu zemlju ili biti član nekog stranog fudbalskog kluba uz promjenu imena u neko strano.  Nadati se da Bošnjaci ne kupuju tuđe uz poznatu izjavu da je tuđe slađe. Jer ako čobanin svoje stado, goveda, ovce, koje su prešle u tuđi posjed, pravda rečenicom tuđe je slađe, onda Bošnjak ne smije sebi dozvoliti da i on bude ovca ili govedo koje juri na tuđe zato što je slađe.

02.01.2009.

Gaza na udaru cionista i na savjesti ummeta i čovječanstva

«I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici!»  (Suretu Ali Imran: 139)

Opsjednuta Gaza na početku XXI stoljeća, na očigled cijeloga svijeta, izložena je strašnoj vazdušnoj ofanzivi. U Gazi je sve što se kreće meta Cionista, u Gazi umire cijeli jedan narod i u Gazi milion i šest stotina hiljada muslimana čeka na pomoć milijardu i po muslimana i ostatka civiliziranog svijeta, ali te pomoći nema. Palestinci u Gazi čekaju smrt i čekaju Dan polaganja računa, kada će optužiti cijeli ummet da je nijemo posmatrao njihovo ponižavanje i smrt.

Gdje je ummet, gdje su vladari ummeta, gdje je ulema, gdje su muslimanski milijarderi i milioneri, gdje su prihodi od nafte i drugih resursa, gdje su intelektualci, gdje su muslimanski mediji i gdje je glas muslimana?!?

U Gazi Cionisti osobe gađaju raketama, a ne metcima, tamo se ubijaju cijele porodice, uništavaju kvartovi, tamo se koristi najsavremenije oružje i oruđe u cilju etničkog čišćenja tog dobrog i plemenitog palestinskog naroda, koji je Jevrejima u vrijeme njihova progona iz Evrope pružao utočište... 

Dok u Gazi muslimani umiru, dotle Bošnjaci proslavljaju Najluđu noć uz alkohol, blud i druge grijehe, dok muslimani u Gazi umiru, Bošnjaci prate razvratne serije i biraju zvijezde večeri, dok muslimani Palestine umiru, Bošnjakinje prate svjetsku modu, dok muslimani u Palestini umiru, muslimani kupuju i puše skupocjene jevrejske cigarete, piju jevrejsku kahvu i konzumiraju jevrejsku hranu, a u svakom jevrejskom proizvodu ima procenat kojim se finansira ubijanje Palestinaca... 

 Jevreji prijete da će potpuno uništiti infra-strukturu u Gazi, prijete atentatima na palestinsko rukovodstvo i nagovještavaju potpuno uništenje Hamasa. Bez obzira na cijenu slobode, muslimani nemaju pravo da se predaju i budu robovi ubicama Allahovih, dž.š., poslanika. Muslimani Gaze se moraju strpiti i moraju biti spremni na žrtvu, jer je to put pobjede i izlaza nakon teškoće, a sve drugo je prevara i poniženje. Muslimani u Palestini se moraju ujediniti i formirati opći front u borbi protiv Cionista!

 Svaki musliman na različite načine može pomoći braći i sestrama u Palestini i općenito ugroženim i obespravljenim muslimanima i to je naša islamska obaveza.

Kada bi svi muslimani u skladu sa svojim mogućnostima, pomogli jedni drugima, onda bi mi bili ummet u pravom smislu riječi i neprijatelji islama bi se sustezali od iskazivanja otvorenog neprijateljstva prema nama. 

Musliman muslimanu može pomoći sa:

1) Dovom, jer ona otklanja nevolje i mijenja kader, kao što nas o tome obavještava naš Poslanik, s.a.v.s.! Subhanallah (Slava Allahu), iskrena dova mu'mina, Allahovom, dž.š., voljom mijenja Njegovu odredbu. Dova je bila jednim od uzroka pobjeda na: Bedru, Hittinu, Ajn Džalutu, Desetog ramazana na Sinaju, u Bosni i Hercegovini i na mnogim drugim mjestima. Spominjimo našu obespravljenu i napaćenu braću u svakoj situaciji: u namazima i poslije namaza, u slobodno vrijeme, kada smo negdje na sijelu, kada smo na radnom mjestu, u prijevoznom sredstvu i slično! Dova je snažno oružje u rukama mu'mina, oružje za koje nisu potrebne dozvole za nošenje i za koje ne treba podnositi zahtjeve za kupovinu municije, već je samo potreban čvrst iman i samilost prema obespravljenim muslimanima i drugim ljudima.

Šejh Abdu-l-Aziz Alu Šejh, muftija Kraljevine Saudijske Arabije, je izdao fetvu za "kunut", na sabah namazu i jaciji namazu, poslije rukua na posljednjim rekatima farza pomenutih namaza, za traženje pomoći za ugrožene muslimane Gaze i prokletstva na Cioniste. Kunut u teškim situacijama je sunnet Poslanika, s.a.v.s., pa oživimo ovaj sunnet u ovo teško vrijeme za muslimane Palestine!

2) Bojkotom proizvoda onih koji otvoreno ratuju protiv muslimana, jer bojkot izaziva teške finansijske posljedice, a država bez ekonomije je kao zemlja bez vode. Poziv na bojkot određenih prizvoda prije četiri godine je kod nekih firmi izazvao pravi kolaps, a šta mislite braćo i sestre, da milijardu i pet stotina miliona muslimana to učini odjednom, kakve bi tek bile posljedice tog bojkota? Kada želimo nešto kupiti, dobro vodimo računa od koga kupujemo i šta kupujemo! Ne dozvolimo da na nama profitiraju neprijatelji islama!

3) Oživljavanjem određenog problema, na način što ćemo razgovarati o tome sa prijateljima, sa članovima porodice, na poslu, na sastancima, u džamijama i slično! U konkretnom slučaju, govorimo o Palestini i Gazi i prenosimo istinu o događanjima u njima! Govorimo o Cionistima i njihovim pomagačima, kao pravim neprijateljima islama!

4) Praćenjem vijesti o stanju drugih muslimana i njihovim prenošenjem. Danas hvala Allahu, s.w.t., imamo mogućnost da vrlo lahko dođemo do provjerenih informacija o najnovijim događajima, pa to koristimo!

5) Kupovinom i praćenjem raznih materijala o stradanju muslimana, koje nakon toga trebamo ponuditi drugima, kako bi i drugi stekli jasnu sliku o onome šta se dešava muslimanima u svijetu. Oni koji su imućni, neka kupe više primjeraka i podijele onima koji to sebi ne mogu priuštiti!

6) Pružanjem materijalne pomoći. Ovaj vid pomoći je veoma važan i svaki musliman je dužan da se u skladu sa svojim mogućnostima uključi u ove aktivnosti. Pozivom sa fiksnog telefona ili mobitela 061 ili 062, na telefon 090-292-005, putem Islamic reliefa BiH doniramo 3,00 KM za Gazu. Ko će drugi nahraniti gladnu djecu, ko će obezbijediti lijekove za ranjenike i bolesnike, ko će obezbijediti odjeću za muslimane i muslimanke, a posebno borce, ako ne muslimani? 

7) Formiranjem internih fondova (kasa) u krugovima porodica, za pomoć muslimanima. Kada braćo i sestre možemo imati kase za našu djecu, što isto to ne bi mogli imati za našu ugroženu braću? Allah, dž.š., će takve porodice sigurno sačuvati.

8) Razmjenom i slanjem informacija, video-zapisa i fotografija, putem interneta, o stradanjima muslimana, te sugestijama za vidove pomoći.

9) Formiranjem posebnih stranica na internetu o određenom problemu ummeta. 

10) Plasiranjem istine o određenom problemu ummeta, te animiranje organiziranja demonstracija, pokretanjem kampanja protiv agresora i zločinaca i organiziranjem tribina i izložbi.

11) Borbom potiv nefsa i izgrađivanjem svijesti da naši grijesi mogu biti uzrokom patnje drugih muslimana. Svaki musliman bez razlike mora da se obračuna sa samim sobom, da odluči da će se popraviti i da će loša djela zamijeniti dobrim djelima. Kada bi tako postupili i kada bi bili svjesni da smo dužni da na Zemlji uspostavljamo red, postali bi najčasniji pojedinci i ummet i svi bi nas poštovali i pazili.

12) Ličnim učešćem u borbi, kada za to postoji potreba i mogućnost, a to je najveći stupanj imana...

Iz kabineta Reisu-l-uleme je svim imamima u BiH-e i dijaspori proslijeđen dopis u kome se traži da današnja hutba bude posvećena Palestini, da se nakon džuma namaza prouči dova za mir u Palestini, te da se ovoga i narednog petka u svim džamijama organiziraju sergije za pomoć braći u Palestini.

Braćo! Trudimo se da na svaki mogući način pomognemo obespravljenim muslimanima i ljudima, nadajući se samo Allahovoj, dž.š., nagradi i milosti!

autor: Nezim ef. Halilović

17.10.2008.

Šta te muči, Grigorije? (1)

A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga: a eto brvno u oku tvome? Licemjeru, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga.

(Jevanđelje po Mateju, 7, 3-5)

 

 Oči u oči, po ko zna koji put, susrećemo se i hrvemo sa sindromom nezrelog i primitivnog velikosrpskog ultranacionalizma, sa simptomima teške neurotične imaginacije i šizoidne ogorčenosti. Kad nema kazne, zlo je brzo na djelu, širi se i vonja na izopačenost, ugnjetavajući čovječnost, a ljubeći nedjelo. Zlo se, zato mora kazniti!

 Gostujući u programu režimsko-huškačke RTRS, u informativno-političkoj emisiji ‘’Oči u oči’’, emitiranoj 29. februara, Vladika Zahumsko-Hercegovački i Primorski Grigorije, podsjetio nas je na blistavu narodnu umotvorinu: ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijerina pokaže svoj trag! Trag Vladikinih šašavih promatranja o Turcima i identitetu, dovodi nas do slijepe ulice etničke, rasne i vjerske netolerancije i mržnje, čiji su krajnji izraz mit, zločin i genocid.

 U tom sivom tonu i koloritu, uz vulgarnu hajdučku besjedu, vrijeđao je i kudio Grigorije, bez pardona. Govoreći tako o muslimanima, Vladika kaže: Oni su u trenutku kad je srpska država bila premoćna, kad je bila ona prva Jugoslavija, poslije Prvog svjetskog rata, bili Srbi. Poslije bio komunizam, pa nije baš popularno bilo biti Srbin, pa su bili Jugoslaveni. Pa se raspala Jugoslavija, pa su gledali šta će da budu, pa su rekli sad smo mi Bošnjaci. Šta će biti sljedeće, vidjećemo. Tu je problem sa identitetom muslimana u Bosni. Oni su prelazili na islam zato što su htjeli da postanu Turci. Ne samo muslimani. Turci po logici nisu mogli priznat da su oni Turci. Govorili su im: «Vi ste muslimani, niste Turci zato što jednostavno niste Turici». Oni su se našli u jednom problemu koji je Meša Selimović okarakterisao vrlo dramatično riječima: «Mi smo potok, koji se otkačio od svog izvora, a ušće ga ne prima!

Od električara do vladike

Vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački, jedan je od najmlađih vladika Srpske pravoslavne crkve. Električar s Planinice, kod Vareša, rođen je 17. decembra 1967. kao Mladen Jevrić-Durić, u bolnici u Vareš Majdanu. Nakon manje uspješne električarske prakse zamonašio se u manastiru Ostrog 1992. godine, kod svoh duhovnog učitelja vladike Atanasija, kada je umjesto svog svjetovnog imena odabrao ime Grigorije. Bogoslovni fakultet završio je u Beogradu 1995. godine, a četiri godine kasnije patrijarh Pavle ustoličio ga je za vladiku. Eparhiju zahumsko-hercegovačku i primorsku preuzeo je u septembru 1999. godine, nakon što se zbog bolesti povukao vladika Atanasije. Georgijev prethodnik, Atanasije Jeftić, ekspert demonizacije i dehumanizacije drugih i različitih ostavio je nasljedniku u amanet svu svoju mržnju prema muslimanima i obilan ideološki otpad. Znao je zaključiti: …ima ljudi s neprijatnim znojem, to su jadni muslimani, pošto jedu loj, dok mi Srbi imamo divan, fini miris…Jeftić je jedan od najradikalnijih crkvenih zvaničnika, pobornik stvaranja jedinstvene srpske države, nikad ne krijući da svim srcem podržava velikosrpski projekat. Atanasijev crni miraz, Grigorije njeguje i dosljedno unaprijeđuje. Omalovažavajući na krajnje uvrijedljiv i primitivan način glavnog trebinjskog imama, Huseina ef. Hodžića, on očituje svu hrđavost svoje misije, te sirovu brđansku ambijentalu: Sa biskupom u Mostaru i sa biskupom u Dubrovniku, pa i sa muftijom u Mostaru imam vrlo normalne odnose zato što, prije svega, imam utisak da su normalni ljudi. A ima neki hodža u Trebinju, koji je sto posto nenormalan čovjek.  I ne možeš s njim nikako da napraviš…  Ali, to ne znači da nemaš  dobru komunikaciju sa, kako se to zove, muslimanima. Zato što je on isfrustiran. Iz Teočaka je došao  u Trebinje,  pa sad hoće da bude veliki.

Ne čudi da jedan crkveni dostojanstvenik u svojoj medijskoj propovijedi radikalnu srbadiju šarmira uvijek aktuelnom turskom kajdom, uz pogrdan vokabular, pun mržnje i nastranog šovinizma. Uz svako razdoblje svoje postojanosti i kontinuiteta, Srpska pravoslavna crkva historiji je servirala bar po jednog gordog bajraktara svesrpskog jedinstva, osvetništva i srpske rasne dominacije. Vladika Grigorije, hercegovački kliconoša međunacionalne netrpeljivosti i podjela, taj mračajski proto i mitoman, po morbidnosti izjava i ogavnosti razmišljanja četnik-početnik, novi je guslar-mesija srpskog pravoslavlja.

Sav Vladikin asiluk nije nimalo bezazlen ni zanemariv, niti je na nivou sporadičnog incidenta. Njegova retorika neugodno podsjeća na krvave dane pravoslavno-inkvizitorske kataklizme. Riječ je o okrutnom saučesništvu i bogohulnom savezu nevinih, a griješnih. Onih čije svete, a okrvavljene ruke pišu zlu kob obespravljenih i o život obogaljenih. Ko je ta crna hudovica, griješna svetica, Grigorijeva Srpska pravoslavna crkva?

Ismet Bećar

28.09.2008.

Tolerancija I ravnopravnost – do posljednjeg vjernika!

Moderni kršćanski narodi žive na moralno nižem stupnju od životinja.

Zlo ne prestaje biti zlo zato što ga čini mnogo ljudi.

(L.N.Tolstoj)

Grijeh je udaljavanje duše od same sebe.

(Aristotel)

 

Svemogući Bog, kazivanjem u u svojim objavama, živim generacijama na ovom, zemaljskom svijetu, daje darovitu pouku, savjet, uputu i platformu za svako razmišljanje I logičko zaključivanje, sve sa jedinim smislom, ciljem I razlogom – da se bude narodom I narodima u pokornosti Njemu. Na temelju Božije pouke, savjeta I upute koristeći se svim raspoloživim sretstvima dostupnim čovjeku, prvenstveno razumom I umom, teorijskim I empirijskim naukama, čovjek I ljudi se upućuju u proučavanje povijesti.

Na prostoru današnje Palestine, na obalama Mrtvog mora, oko 2000. godina prije nove ere, vremenu kada u Evropi čovjek tek postepeno počinje da prelazi sa kamenog na bronzano oruđe (period koji se u arheologiji imenuje kao Eneolit), egzistirala su dva grada, Sodoma I Gomora (arapski Sedum I Amura), zajednice koje su, kao kolektiv I organizirana skupina, prve počele da upražnjavaju homoseksualizam. Njima je kao opomena, savjet I milost poslan poslanik Lut (biblijski Lot) da ih opomene I pruži savjet kako bi svoju egzistenciju I svoju dušu vratili u stanje pokornosti zakonu Božijem, stanju prirodnog ekvilibrija. O njima svjedočanstvo daje Kur’an u sedmoj suri (poglavlju) gdje se kaze: “… I Luta - kad reče narodu svome: "Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!" A odgovor naroda njegova glasio je: "Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi čistunci!" (7: 80-82) Koliko su ogrezli u griješenju I perverzijama, govori I događaj kada stanovnici Sodome daju ultimatum Lutu da im se izruče dva čovjeka (meleka ili anđela koja su došla Lutu u ljudskom obliku) da bi sa njima seksualno općili. O tome pored Kur’ana govori I Stari zavjet gdje se u knjizi Postanka kaže: Oni pozvaše Lota i rekoše mu: "Gdje su ljudi, što večeras dođoše k tebi? Izvedi nam ih, da ih upoznamo!" Zbog toga što su bili nepopravljivi grješnici ogrezli u perverzijama Bog je odlučio da uništi ova dva grada: “…I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore - bi dolje, i na njih spustismo kao kišu grumenje od pečena blata, koje je neprekidno sipalo” (Kur an 7: 83), “Tada pusti Gospod na Sodomu i Gomoru dažd sumpora i ognja od Gospoda, s neba. I uništi te gradove, svu nizinu sa svima stanovnicima tih gradova i sve, što je raslo na poljima.” (Knjiga Postanka, 19: 24, 25).

Održavanje “Queer Sarajevo festivala” od 24. do 28. Septembra, povuklo je za sobom mnoga pitanja vezana za homoseksualizam I njegovo javno manifestovanje. Vrh Islamske zajednice, koji se smjelo naziva oficijelnim tumačem Islama u Bosni I Hercegovini, “mudro” šuti. Ljudi koji su se samoinicijativno okupili na protestnom mitingu protiv održavanja ove manifestacije na sva usta su prozvani, ekstremistima, religijoznim fanaticima, fundamentalistima…, mada niko nije još do kraja nije odgonetnuo šta je to vjerski fanatizam ili… šta je to uopće vjerska tolerancija…? Jedan od najvećih živućih mislilaca islama dr. Jusuf el-Karadavi, o homoseksualizmu kaže sljedeće: “ovo ružno djelo predstavlja izopačenje I degeneraciju prirode čovjeka I uranjanje u kaljužu prlajvštine I nečistoće. “ Stav svih islamskih pravnika o homoseksualizmu je jasan. Ova perverzija je veliki grijeh I podliježe oštroj kazni. Islamsko pravo razilazi se samo po pitanju načina izvršenja kazne. Neki smatraju da je kazna za homoseksualizam istovjetna kao I za preljubu tj. kamenovanje, dok drugi smatraju da je kazna za ovaj čin smaknuće (sabljom, spaljivanjem, bacanjem sa vrha zidina itd.) Poslanik Muhammed je rekao da ni jedno mjesto, grad ili narod neće biti kažnjeni sve dok se u njima nemoral ne bude činio javno. Ko može osuditi za ekstremizam I fanatizam ljude koji ne mogu čekati propast skrštenih ruku? Koji ne mogu svjesno-nesvjesno, institucionalno-vaninstitucionalno, amnestirati pojavu za koju islam određuje oštru borbu, borbu dok Božija riječ ne bude gornja a riječ razvratnika donja… Samo što se ti ljudi, velike iskrenosti I smjelosti ali slabog vođstva I organizacije, nalaze u baruštini moralno potonule pseudo kršćanske Evrope, Evrope koja se pod utjecajem crkve nikada nije krstjanizirala, naprotiv, sama je paganizirala kršćanstvo.

Ahmed Lavić
07.09.2008.

Čudna jada...

Ovako to otprilike zlurado i goropadno izgleda u ucviljenoj, i napaćenoj, razgolićenoj i osakaćenoj, ali prije svega lijepoj, ponosnoj i prkosnoj zemlji Bosni, zemlji čudesa i svakojakih jada i nedaća.

Prvo vam u odbrani svojih, a pustošenju tuđih ''vekovnih'' ognjišta pobiju porodicu, protjeraju vas, sve vam spale i unište na očigled i prešutno odobravanje hude Europe i moćnog svijeta, njihovih vijeća, konvencija, rezolucija, ujedinjenih, razjedinjenih, obezglavljenih i ostalih naopakih. Onda vam u vašoj avliji strogo demokratski i u skladu sa općom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, sagrade pravoslavnu crkvu, kategoričnom i bezuvjetnom primjenom člana 17 po kojem imate pravo na vlastita dobra,  zemlju i drugo vlasništvo, i da niko nema pravo oduzeti vam vaše vlasništvo bez valjanog razloga. Mjereno domaćim, bosanskim aršinima, poželjno je da vam u svrhu pomirenja i oživljavanja međureligijskog dijaloga i tolerancije, u avliji posade veliku crkvu, a onda vas kude i sude zbog "produženog krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti", kao i krivičnog djela povrede slobode vjere i vršenja vjerskih obreda.

Kada četvorica mladića u prvom bh. sudskom procesu za terorizam, zbog prijeteće video snimke, ilegalnog posjedovanja oružja i eksplozivnih materijala te planiranja terorističkih napada budu osuđeni na ukupnu kaznu od 38 i po godina zatvora, onda je takva presuda potvrda da se bh. pravosuđe svakako uključilo u međunarodnu kampanju borbe protiv terorizma, s ciljem da se iskorijene elementi islamskog ekstremizma i spriječi narušavanje međunarodnog ugleda naše zemlje u svijetu, te štete koju bi nanijele terorističke ćelije islamskih fanatika bh. vladi i međunarodnim institucijama koje se trenutno nalaze u BiH. Međutim kada mostarski Hrvat Josip Grbeš u najsvetijem muslimanskom mjesecu ramazanu, u maniru Terminatora, u mučkom terorističkom aktu, razvuče zolju i raketira džamiju u mostarskom prigradskom naselju Jasenica, onda se Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona lijepo fino nagodi s Grbešom, pa ga optužnica ne tereti ni za kršćanski niti neki drugi terorizam, već za "izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti". Zaključak: kada se snimate i planirate, a uz to imate bradu i muslimanski identitet dobijete zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina, međutim kada ručnim bacačem pogodite džamiju, onda uz materijalnu štetu proizvodite i mržnju, pa vas slijedi nagodba i simbolična zatvorska kazna od godinu i po.
Usud je bosanskih muslimana izgleda, da se oko njihove sudbine odavno nagađaju, odgađaju i pogađaju.

Ni bjelosvjetska pozornica baš ne zaostaje kada se radi o ritualu humora bolesnoga uma. Ono što ne može dovršiti imperijalistička politika, dovršit će Hollywood, oblikujući mišljenje svjetske javnosti na način da u svojim filmskim projektima uloge negativaca obavezno dodijeli brutalnim islamskim ekstremistima i teroristima. Priču uokvire Bogom dani, super-američki marinci, heroji koji svijetu i domovini služe odano osiguravajući nam demokratiju i blagostanje. Isti oni blaženi američki vojnici, Sotonini sinovi koji raketiraju svadbe u Afganistanu, ubijaju iračke civile, žene i djecu, ruše džamije, u njima vrše nuždu i crtaju križeve, isti oni koji bacaju Qur'an u WC šolju, šutaju ga, staju na njega i uriniraju po njemu, nemilosrdno skrnaveći muslimanske svetinje, isti oni koji učestvuju u križarskim silovanjima muslimanki u Iraku. Kako bi bilo da hollywoodski režiseri u svoje napucane projekte uvrste Arkanovce, Šešeljevce, Mladićevce...da uvrste Bijeljinu, Prijedor, Višegrad, Potočare, Stupni Do, Ahmiće? U bosanskim jamama i vrletima nalaze se tragično neiscrpne filmske priče. Zašto u svojim filmovima ne objelodane sudbinu Bošnjakinje Nazije Beganović koja je u protekloj agresiji izgubila šest sinova i muža? Zašto ne ekraniziraju potresne priče srebreničkih majki, čiju su tek novorođenu djecu Mladićevi četnici ubijali vojničkom čizmom?!

Nikako, jer nije to u opisu i zadatku sveopćeg krstaškog i fašističkog pohoda na muslimane, niti  to odgovara dobro smišljenoj i lukavo isplaniranoj strategiji neprestanog ataka na muslimansko biće i dušu!
 
Žvot, čast i imetak muslimana, sveti su i nepovredivi u islamskoj konceptualizaciji društvene egzistencijalnosti. Ugroženost naših života, naše časti i imovine proizvodi snažan i prodoran krik: Padaj silo i nepravdo!

 Ismet Bećar


Stariji postovi

Država
<< 12/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država sa međunarodnim subjektivitetom, povijesnim kontinuitetom, teritorijalnim integritetom, kolektivnim entitetom i kulturnim identitetom.

“Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se i umire da bi se živjelo.” Mehmedalija Mak Dizdar

RAZARANJE I OBNOVA GRADOVA, Napravićemo akoBogda još veće, još bolje, i još ljepše...
AVAZ

ELEKTROPRIVREDA BiH


GRBAVICA



UNIS


ŠTROSMAJEROVA


LORIS


MOSTAR






USJEKLINE GENOCIDA - SREBRENICA




















PATRIOTSKE PJESME:
JA SAM BOSNJAK!...
(Izdajici Avdi S Karabegovicu)

Ja sam Bošnjak - dican junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!

Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da, da se Bosnjak lava boji!...

Majka me je Bosnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za cast ove casne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;

Da joj služim, kosto služi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dusmanskih
Bojnih koplja i handzara!

Na tvoj poziv, evo s`macem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj Tvojoj krvi,
Da trijumfa vezem djelo.

S`Tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s`roda svoga,
Crnu ljagu - sto j`rodio
Izdajicu prokletoga!

Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Sto se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njine tare! - -

Al ` sto rekoh o mejdanu?...
Ne, nikada s`hrgjom takom:
Bosnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!

A Ti sakri mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mracno bjezi,
Izdajico roda svoga!


Jer nad Tobom rodnog neba
Zlatnog sunca placu zrake,
Place jasna mjesecina
I treptanje zvjezde svake,

Place svaki zemni atom,
Na kog Tvoja noga stane;
Svaka travka tebi klice:
Izdajica, nak propane!

Sakri lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na Te,
A znaj I to: Izdajicu
I pod zemljom klevete prate!...



OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije

Od svoje majke ko će naći bolju ?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Aleksa Šantić


Znaš Bošnjače nije davno bilo
Sveg mi svjeta nema petnest ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire
Oba su nas gosta saletjela
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago.

Safvet-beg Bašagić

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki :
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

[b]A zapitani odgovor njemu hitan tad dade :
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna[/b]
Mak Dizdar


Bosna

KAKO ZBORITI BOSNU DANAS
DOK EHO BOLI NEBO DOSEŽE
I KRIK ONIH ŠTO ZNAŠE DA VOLE


KAKO ZBORITI BOSNU DANAS
DOK DUŠMANSKA NEMAN PO STOTI PUT
NESTANAK JOJ IŠTE...


AKO MENE PITAŠ JA ZNAM
ONO ŠTO JE UTISNUTO U NJENU SRŽ JE INAT
I TAMAN SAV DUNJALUK DA SE SABERE
A NE ONA CEMERNA ŠAKA DUŠMANA
OPET BOSNI DOHAKAO NEBI
JACA JE BOLAN ONA OD SVIH NASILNIKA


I JOŠ DA TI KAŽEM
NEPROLAZNA JE
JER ZNA I PAMTI BICE SVOJE...

Taib TEROVIĆ


KLIKNITE OVDJE DA BI BILI VAŠA POČETNA STRANICA
BROJAČ POSJETA
174661

vas je trenutno online
Powered by Blogger.ba