Država

Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu, i prestaju biti ono što jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. I pored konstantne komunikacije, čovjek preko društvenih mreža se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe. Postoji li trenutak, kada  će se miljama udaljeni prijatelji napokon vratiti u “staromodni oblik komunikacije”, uz duga sijela i još duže razgovore “uživo”?

Savremeni čovjek  njeguje poseban odnos prema nauci i umjetnosti. Naukom želi sačuvati tijelo, umjetnošću oplemeniti dušu. Često njegov cilj umjetnosti jeste osjećaj ljepote, iako sam, u mnoštvu teorija o estetici i ljepoti, počinje da gubi iskonsko zadovoljstvo u ljepoti. Lijepo nije razumjeti nečiji ukus, umjetničko djelo, lijepo nije ni napraviti lijepo umjetničko djelo, već osjetiti ljepotu. Bez ikakvog znanja, teoretisanja o lijepom, reći nešto da je lijepo. Čak stvarna ljepota je jednostavo onaj osjećaj koji nećemo uopšte nazvati lijepim, jer imenovanja donose niz drugih asocijacija koje smo vremenom upoznali. To je lični osjećaj koji ne možemo prenijeti drugima, možda imenovati, ali objasniti nikada. Svaka generacija definiše u svom vremenu ljepotu. Nekima se činila lijepim hipi kultura, nekima punk dekultura, a nekima internet revolucija koja, često, izgrađuje i nadograđuje sve osim istine. Učinili smo sve da komuniciramo, a naša komunikacija završila je na početku depersonalizacije, neiskrenosti i nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili.  Naravno, ne svi, ali mi smo generacija tehnike, tehnologije, društvenih mreža u kojima gubimo istinsku osobiu društvenosti.

Samo dosada dosadi može dosaditi

Dosada je neprimjerena duhu čovjeka koji kao namjesnik na zemlji cijeli svoj život prožima aktivnošću i višim smislom za postojanjem. Ipak, dosada kao osjećaj otupljenih ambicija i želja, prekrivenih zasićenošću, osvojila je savremenog čovjeka  i poput duhovnog korova na njegovom srcu učinila ga nemarnim za procese u njegovom mikro i makrokozmosu. Punih džepova, prepunog stomaka, praznog srca i opustošenog uma  dosadom čovjek ne čuje čovjekov plač u komšiluku,  ne vidi ženski plač u krevetu, ne osjeća rođakov miris smrti u bolnici, dječju glad na ulici. On je suho drvo naslonjeno na nemogućnost bijega iz stvarnosti. Njegova stvarnost su žute strane tuđeg života, trenutni vrhunac sarkazma u tuđoj nesreći , pokretne slike velikih ekrana koje je tehničkim umijećem neko iz dosade učinio opijumom za psihologiju polužive savremene mase. Možda bi kao postač, praznog stomaka koji budi cijelo  tijelo u vapaju za preživljavanjem, pogledao svijet oko sebe i vidio  glad, i plač,  i bolest, i tugu, i rad, i smrt drugog čovjeka, i  da čovjek nije samo zabavljač svoje duše, već  pomoćni arhitekt tuđih sudbina. Možda bi u ramazanskm danu, koji kada se posti traje danima, uvidio svoju ulogu  čovjeka na ovome svijetu, u trenutnoj gladi osjetio svakodnevnu glad miliona ljudi ili u trenutnoj iscrpljenosti svakodnevno umiranje radnika robovlasničkog kapitalizma.  Možda bi se pronašao u praznini stomaka  onaj osjećaj mučnine pri pogledu na svijet koji to nije kada ga čini savršenim naša zasićenost svim životnim za čim drugi žude. Međutim, s mišljenjem da je dosada opravdana, čovjek pronalazi najefikasnije metode i oružja u borbi protiv dosade i u tome ne poznaje granice.

Avatar bez granica

Ali, dosada je samo jedan osjećaj savremenog čovjeka koji buja u njegovoj osakaćenoj duši, ugraviranoj u ljušturi koja sebe naziva savršenim bićem. Dosada rezultira konstantnom brigom o sebi, a ta briga izrasta u samoljublje. Samoljublje čini čovjeka ovisnikom u kozmetičko-vještačkom svijetu gdje je jutarnji pogled u ogledalo duhovni ritual. Njegovi sveti obredi su avangardističke destrukcije, njegova moralnost je pomjeranje granica moralnosti. Njegov moral je sloboda. Njegova religija - on sam. Bez granica u hrani, požudi, slavi, bogatstvu, on  mislima luta svijetom i kada posmisli da je pronašao dom, vidi da  je omeđen njegovim zidovima, ruši i njih i nastavlja dalje. Njemu je mizeran i svemir, jer ima granice. Mnogima u svijetu umrežavanje ljudi preko Interneta ostvarile su se želje, skrivane duboko u njegovom samoljublju, a koje su bile nemoguće za realizaciju u živom svijetu, svakodnevnom društvu. Osjeća se slobodnim za sve. Čovjek zahvaljujući Internetu postao je sve ono što  nekada nije mogao. Preko Facebooka i drugih društvenih mreža ljudi postaju ono što nisu i prestaju biti ono što jesu. Postaju svoji avatari. Idealizirana bića čije savršenstvo se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti. Sa traumama iz djetinstva, gdje je bio odbačen, neprilagodljiv, nespretan, čovjek uživa u svom facebook svijetu, gdje je prihvatljiv, prilagodljiv, spretan i idealan za svakog s kim komunicira, umjesto ustima, tastaturom. Niko ne zna ko je zaista, kako izgleda i koje misli mu glavom struje. Mladić bez vokabulara i poznavanja opštih pravopisnih zakonitosti uz opciju copy-paste (kopirati-prilijepiti) postaje djevojci  intelektualac novog vijeka. Ona neće znati.  Svoju manu govorništva u društvu djevojke prekrit će tuđim citatima, ili prijateljevim šalama. Ona neće znati.  Svoju materijalnu situaciju uljepšat će slikama komšijinog auta. Ona neće znati.  Ako ga djevojka odbije, i ako osjeti stid koji su dojučer osjećali mladići dok bi prilazili djevokama, prekrit će šutnjom. Niko neće znati. Osim njega samog, ogrnutog osjećajem bezvrijednosti s narušenim ponosom. Djevojka bez vokabulara i poznavanja opštih pravopisnih zakonitosti uz opciju copy-paste (kopirati-prilijepiti) postaje moderna žena feminističkog doba. On neće znati. Svoje neznanje o porodičnom životu prekrit će tuđim citatima. On neće znati. Svoju ljepotu falsifikovat će uljepšanim slikama (jedna od milion uslikanih uspjet će). On neće znati. Ako je mladić bude ignorisao, nikome neće govoriti. I niko neće znati. Osim nje same, uvijene u samotinju s narušenim ponosom. 

Sajam taštine

Želja osobe za što većim  brojem komentara na njene detalje iz života, dočarane slikama i  objašnjenjima (Pozdravljam vas iz Turske, s mercedesom ispred vikedice, vratila sam se s mora..),  želja za što većim brojem prijatelja je zapravo želja za samim sobom, dokazivanje samom sebi, upotpunjvanje poriva za slavom na sajmu taštine zvanom Facebook. Osoba u ulozi slavne ličnosti sa mnoštvom uzajamnih    lajkova (sviđa mi se) samo je jedna u nizu “slavnih ličnosti” u močvari izgubljenih identiteta. IDENTITET

Prsti – govorni organi

Svoju intelektualnu plitkost, duhovnu praznolikost, ličnu bezličnost i pozicionu nedoraslost ovih je dana pokazao najnoviji među islamofobima - Emir Suljagić. Nema sumnje da novopečeni kantonalni ministar pripada jednoj novoj generaciji nacional-fašista, koja pokušava radikalno ateizirati mahom - bošnjačku omladinu, tj. učenike osnovnih i srednjih škola. Jer, kako drugačije razumjeti početne korake ka ukidanju vjerske naobrazbe u institucionalnim edukacijskim centrima - školama.!? Šta je to što je zasmetalo ovom islamofobu ostaće nerazjašnjeno svim roditeljima koji su (dobrovoljno i samoinicijativno) svoju djecu povjerili vjeroučiteljima. Djecu treba prestati učiti našim tradicionalnim vrijednostima: moral, poštenje, istina, gostprimstvo, lijepo ponašanje, odnos prema roditeljima, komšijama, instituciji, okolini... sve su to stvari koje se izučavaju na časovima (islamske) vjeronauke. Pod svezamašnim lizanjem stražnjice svakom stranom predznaku - "Država za čovjeka" će sada djecu (ponovo) podučavati kako je "vjera opijum za mase", da je "gej - okej" (ne sumnjam da će se ova formulacija ministru posebno dopasti), da se na časovima vjeronauke regrutuju mladi islamski fundamentalisti (il' šta već!?). Da ovaj besmisleni potez reinkarniranog Mao Ce Tunga bude još manje jasan, govori i činjenica da - učiti vjeronauku u školi, nikad nije ni bilo obavezno, a sada su ga najnoviji islamofobi učinili još manje obaveznim. SDP-BiH, našavši se, u jednoj opštoj nemoći da se izbori sa rastućom maloljetničkom delinkvencijom, socijalnim nemirima, sveopštim nezadovoljstvom lopticu je prebacio na siguran polemički teren - vjera. Nejasnom ostaje i logika kojom se proklamuje "više vjere - manje države". Neki bi rekli kako vjeru treba učiti u džamijama, crkvama, sinagogama (iako nikako ne razumijem: zašto ne i u školama - ukoliko se neko dobrovoljno za to izjasni). Ne treba biti naročito pametan pa znati da je skoro pa nemoguće u džematu (vjerskom okrugu) sa više od dvije stotine mališana, organizirati podučavanje vjere sa jednim nastavnikom/muallimom (čitaj: efendijom). Niti jedna vjerska institucija nije toliko finansijski dobrostojeća da može priuštiti kvalitetno osmogodišnje mektebsko obrazovanje. Mnogi su roditelji odbijali svoju djecu slati u mektebe upravo pod izgovorom: "vjeronauka u školi je dovoljna". Sada, kad djeca budu znala da im se ocjena iz tog predmeta neće ni računati - ko je taj ko će uspjeti podići njihovo interesovanje za predmetnu materiju. Oštro, i na prvu započeo je Suljagićev mandat. Ovim svojim neznanjem je ujedno degradirao i rad stotine intelektualaca/muallima koji jednako kao i njihove kolege koje predaju matematike/fizike/jezike... moraju biti spremni za čas sa djecom - ali, oni podučavaju nešto (po ministrevom nahođenju) nedefinisano (kao što je: Islam), pa je "okej" njihov rad degradirati i obezvrijediti. Na sveopšte iznenađenje onih koji bar nešto čitaju u ovoj državi bilo je Suljagićevo pominjanje engleskog pisca i novinara Georga Orwela. Ministar (ja sam ubijeđenj da on zapravo nikad nije pročitao niti jedno slovo ovog autora) je, baš orvelovski, na mala vrata uveo državnu kontrolu misli, totalitarni sistem - baš onaj protiv kojeg se George Orwel borio. Rješenje, kako stoji u dopisu školama, nije uvođenje vjeronaučnog obrazovanja i za drugu djecu (katoličku, pravoslavnu, jevrejsku, budističku... i kakvih sve nema u Sarajevu), nego je rješenje: "Ukinuti sve". Genijalno - nema šta. Ko zna, možda je mali Mao Ce Tung u skladu političkih i ideoloških mentora Zlatka Lagumdžije i Damira Hadžića pokušao reketirati bošnjake muslimane, pa neuspjevši - počeo sa Maovim metodama ateizacije.

Mnogi stanovnici Zapadne Evrope, u televizijskoj anketi ili svakodnevnom razgovoru, nazvali bi Bosnu i Hercegovinu „zemljom u razvoju“, dok bi je veći broj njenih stanovnika radije zvao zemljom u zavoju, koja od početka devedesetih ima karakter ekonomskog sahibi-uzura. Naročito Bošnjaci, kao „izdajnička sorta prapovijesnog naroda“ i „ostatak rogobusnog turskog izgleda i azijskog mentaliteta“, još uvijek previjaju rane preko oštećenog imetka i  materijalnih invaliditeta.  Kao što su vijekovna neprijateljstva, averzija, ubistva i zločini prema Bošnjacima rezultirali fizičkim uništenjem Bošnjaka i genocidom nad njima, tako je povijesno dokazano uzurpiranje bošnjačkog vlasništva i  obesvlašćivanje Bošnjaka rezultiralo materijalnim oštećenjem i ekonomskim genocidom nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Iako je genocid u pravnoj nauci precizno definiran pojam, ovdje navodimo izraz ekonomski genocid inspirisani nastojanjem naših intelektualaca, M. Imamovića, K. Hrelje i A. Purivatre, da ukažu i naglase sva obezvlašćivanja Bošnjaka i ekonomskog uništavanja pod plaštom ideja nacionalizacije, eksproprijacije i agrarnih reformi koje oni na jedinstven i stručan način izlažu u knjizi „Ekonomski genocid nad bosanskim Bošnjacima“. Posljednje ekonomsko uništavanje Bošnjaka rezultiralo je stvaranjem genocidne tvorevine koju danas nazivamo Republikom Krmskom. Postavlja se pitanje koji je odnos  današnjih Bošnjaka prema cjelokupnom  otimanju tzv. ekonomskom genocidu nad Bošnjacima u prošlosti i današnjem ekonomskom siromašenju Bošnjaka?

Mudrost politike i ostvarenje cilja jednog naroda, društva, zajednice, kolektiva, džemata, grupe  sastoji se iz vizije i strategije.  Bošnjaci u Bosni i Hercegovini imaju viziju: jedinstvena BiH, ekonomski stabilno društvo, ekonomski jaka zajednica,... ali koja im je strategija? Jesu li to parole; „za jedinstvenu BiH“, „za bolju budućnost“...? Ovim i sličnim parolama dobiva se predizborna naklonost  glasača i izbori, a ne zdravo društvo ili jaka zajednica. Kakva je strategija Bošnjaka u  stvaranju snažne i prosperitetne zajednice kada registruju svoje automobile, nekretnine, osiguravaju imovinu kod onih koji su im jučer plijenili i palili imovinu? Kakva je strategija Bošnjaka izbjeglice, produženog boravka u Švedskoj, Finskoj, Njemačkoj... kada prodaje zemlju, djedovinu, babovinu u manjem entitetu kako bi kupio vikendicu na Vlašiću ili u elitnom dijelu Bjelašnice? Bošnjaci, analizirano trgovinskim parametrima, poklanjaju svojim progoniteljima ono što nisu uspjeli silom oteti tokom agresije na BiH.  Koja je strategija Bošnjaka sa francuzicom na glavi i pokrivene Bošnjakinje  u slovenskom trgovinskom centru? Traže izgubljene štedne knjižice ili potrošačko oduševljenje sa proizvodima susjednih zemalja? Kupovinom proizvoda stranih proizvođača  čine siromašnim svoju prijatelje, kolege, sugrađane, koji nastoje (sa)čuvati domaću ekonomiju i koji iste ili slične proizvode dostavljaju na tržište ali sa kodnim brojem 387. Istina i činjenično stanje jeste da Bošnjaci, od automehaničara do imama, za svakodnevnu upotrebu, ikrar dovu, mevlud, iftar, bajrame, svadbe, za otvaranje džamije ili poslovnog objekta, useljenje u kuću, svaku menifestaciju,  kupuju, koriste i poklanjaju, proizvode pojedinaca, grupa, zemalja koje su direktno ili indirektno povezane sa zločinima počinjenim u BiH nad bošnjačkim stanovništvom. Svoju opsjednutost proizvodima susjednih zemalja Bošnjaci pravdaju ne kvalitetom, već povoljnijom cijenom, ne razmišljajući da je povoljnija cijena stranih artikala, a koji su mnogo skuplji u zemljama iz kojih potiču, iz razloga što postoji ogroman trgovinski lobi na bh. tržištu čiji je cilj potošačka navika, pa i ovisnost, bh. građana o određenim proizvodima. Trgovina ne poznaje granice kao i potreba za kvalitetnim proizvodima, ali potrošačke navike Bošnjaka prelaze granice zdravog razuma kada kupuju proizvode u trgovinskim centrima onih zemalja  koje ne samo da ne dozvoljavaju veći izvoz bh. proizvoda na svoje tržište, već su zelenaški uzimale veći dio donacija koje su bile namijenjene BiH tokom agresije '92-'93. Bošnjaci u BiH opsjednuti su proizvodima ne samo susjednih zemalja, koje odlično profitiraju na izvozu u BiH, već svih zemalja ne razmišljajući mogu li pronaći proizvode istog kvaliteta domaćeg proizvođača:  domaći mladić u odjeći strane marke sjedi u kafiću stranog imena, slušajući stranu muziku  naručuje stranu kahvu i mineralnu vodu i  uz cigaretu stranog proizvođača razmišlja opreznim optimizmom kako bi bilo dobro otići u stranu zemlju ili biti član nekog stranog fudbalskog kluba uz promjenu imena u neko strano.  Nadati se da Bošnjaci ne kupuju tuđe uz poznatu izjavu da je tuđe slađe. Jer ako čobanin svoje stado, goveda, ovce, koje su prešle u tuđi posjed, pravda rečenicom tuđe je slađe, onda Bošnjak ne smije sebi dozvoliti da i on bude ovca ili govedo koje juri na tuđe zato što je slađe.

«I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici!»  (Suretu Ali Imran: 139)

Opsjednuta Gaza na početku XXI stoljeća, na očigled cijeloga svijeta, izložena je strašnoj vazdušnoj ofanzivi. U Gazi je sve što se kreće meta Cionista, u Gazi umire cijeli jedan narod i u Gazi milion i šest stotina hiljada muslimana čeka na pomoć milijardu i po muslimana i ostatka civiliziranog svijeta, ali te pomoći nema. Palestinci u Gazi čekaju smrt i čekaju Dan polaganja računa, kada će optužiti cijeli ummet da je nijemo posmatrao njihovo ponižavanje i smrt.

Gdje je ummet, gdje su vladari ummeta, gdje je ulema, gdje su muslimanski milijarderi i milioneri, gdje su prihodi od nafte i drugih resursa, gdje su intelektualci, gdje su muslimanski mediji i gdje je glas muslimana?!?

U Gazi Cionisti osobe gađaju raketama, a ne metcima, tamo se ubijaju cijele porodice, uništavaju kvartovi, tamo se koristi najsavremenije oružje i oruđe u cilju etničkog čišćenja tog dobrog i plemenitog palestinskog naroda, koji je Jevrejima u vrijeme njihova progona iz Evrope pružao utočište... 

Dok u Gazi muslimani umiru, dotle Bošnjaci proslavljaju Najluđu noć uz alkohol, blud i druge grijehe, dok muslimani u Gazi umiru, Bošnjaci prate razvratne serije i biraju zvijezde večeri, dok muslimani Palestine umiru, Bošnjakinje prate svjetsku modu, dok muslimani u Palestini umiru, muslimani kupuju i puše skupocjene jevrejske cigarete, piju jevrejsku kahvu i konzumiraju jevrejsku hranu, a u svakom jevrejskom proizvodu ima procenat kojim se finansira ubijanje Palestinaca... 

 Jevreji prijete da će potpuno uništiti infra-strukturu u Gazi, prijete atentatima na palestinsko rukovodstvo i nagovještavaju potpuno uništenje Hamasa. Bez obzira na cijenu slobode, muslimani nemaju pravo da se predaju i budu robovi ubicama Allahovih, dž.š., poslanika. Muslimani Gaze se moraju strpiti i moraju biti spremni na žrtvu, jer je to put pobjede i izlaza nakon teškoće, a sve drugo je prevara i poniženje. Muslimani u Palestini se moraju ujediniti i formirati opći front u borbi protiv Cionista!

 Svaki musliman na različite načine može pomoći braći i sestrama u Palestini i općenito ugroženim i obespravljenim muslimanima i to je naša islamska obaveza.

Kada bi svi muslimani u skladu sa svojim mogućnostima, pomogli jedni drugima, onda bi mi bili ummet u pravom smislu riječi i neprijatelji islama bi se sustezali od iskazivanja otvorenog neprijateljstva prema nama. 

Musliman muslimanu može pomoći sa:

1) Dovom, jer ona otklanja nevolje i mijenja kader, kao što nas o tome obavještava naš Poslanik, s.a.v.s.! Subhanallah (Slava Allahu), iskrena dova mu'mina, Allahovom, dž.š., voljom mijenja Njegovu odredbu. Dova je bila jednim od uzroka pobjeda na: Bedru, Hittinu, Ajn Džalutu, Desetog ramazana na Sinaju, u Bosni i Hercegovini i na mnogim drugim mjestima. Spominjimo našu obespravljenu i napaćenu braću u svakoj situaciji: u namazima i poslije namaza, u slobodno vrijeme, kada smo negdje na sijelu, kada smo na radnom mjestu, u prijevoznom sredstvu i slično! Dova je snažno oružje u rukama mu'mina, oružje za koje nisu potrebne dozvole za nošenje i za koje ne treba podnositi zahtjeve za kupovinu municije, već je samo potreban čvrst iman i samilost prema obespravljenim muslimanima i drugim ljudima.

Šejh Abdu-l-Aziz Alu Šejh, muftija Kraljevine Saudijske Arabije, je izdao fetvu za "kunut", na sabah namazu i jaciji namazu, poslije rukua na posljednjim rekatima farza pomenutih namaza, za traženje pomoći za ugrožene muslimane Gaze i prokletstva na Cioniste. Kunut u teškim situacijama je sunnet Poslanika, s.a.v.s., pa oživimo ovaj sunnet u ovo teško vrijeme za muslimane Palestine!

2) Bojkotom proizvoda onih koji otvoreno ratuju protiv muslimana, jer bojkot izaziva teške finansijske posljedice, a država bez ekonomije je kao zemlja bez vode. Poziv na bojkot određenih prizvoda prije četiri godine je kod nekih firmi izazvao pravi kolaps, a šta mislite braćo i sestre, da milijardu i pet stotina miliona muslimana to učini odjednom, kakve bi tek bile posljedice tog bojkota? Kada želimo nešto kupiti, dobro vodimo računa od koga kupujemo i šta kupujemo! Ne dozvolimo da na nama profitiraju neprijatelji islama!

3) Oživljavanjem određenog problema, na način što ćemo razgovarati o tome sa prijateljima, sa članovima porodice, na poslu, na sastancima, u džamijama i slično! U konkretnom slučaju, govorimo o Palestini i Gazi i prenosimo istinu o događanjima u njima! Govorimo o Cionistima i njihovim pomagačima, kao pravim neprijateljima islama!

4) Praćenjem vijesti o stanju drugih muslimana i njihovim prenošenjem. Danas hvala Allahu, s.w.t., imamo mogućnost da vrlo lahko dođemo do provjerenih informacija o najnovijim događajima, pa to koristimo!

5) Kupovinom i praćenjem raznih materijala o stradanju muslimana, koje nakon toga trebamo ponuditi drugima, kako bi i drugi stekli jasnu sliku o onome šta se dešava muslimanima u svijetu. Oni koji su imućni, neka kupe više primjeraka i podijele onima koji to sebi ne mogu priuštiti!

6) Pružanjem materijalne pomoći. Ovaj vid pomoći je veoma važan i svaki musliman je dužan da se u skladu sa svojim mogućnostima uključi u ove aktivnosti. Pozivom sa fiksnog telefona ili mobitela 061 ili 062, na telefon 090-292-005, putem Islamic reliefa BiH doniramo 3,00 KM za Gazu. Ko će drugi nahraniti gladnu djecu, ko će obezbijediti lijekove za ranjenike i bolesnike, ko će obezbijediti odjeću za muslimane i muslimanke, a posebno borce, ako ne muslimani? 

7) Formiranjem internih fondova (kasa) u krugovima porodica, za pomoć muslimanima. Kada braćo i sestre možemo imati kase za našu djecu, što isto to ne bi mogli imati za našu ugroženu braću? Allah, dž.š., će takve porodice sigurno sačuvati.

8) Razmjenom i slanjem informacija, video-zapisa i fotografija, putem interneta, o stradanjima muslimana, te sugestijama za vidove pomoći.

9) Formiranjem posebnih stranica na internetu o određenom problemu ummeta. 

10) Plasiranjem istine o određenom problemu ummeta, te animiranje organiziranja demonstracija, pokretanjem kampanja protiv agresora i zločinaca i organiziranjem tribina i izložbi.

11) Borbom potiv nefsa i izgrađivanjem svijesti da naši grijesi mogu biti uzrokom patnje drugih muslimana. Svaki musliman bez razlike mora da se obračuna sa samim sobom, da odluči da će se popraviti i da će loša djela zamijeniti dobrim djelima. Kada bi tako postupili i kada bi bili svjesni da smo dužni da na Zemlji uspostavljamo red, postali bi najčasniji pojedinci i ummet i svi bi nas poštovali i pazili.

12) Ličnim učešćem u borbi, kada za to postoji potreba i mogućnost, a to je najveći stupanj imana...

Iz kabineta Reisu-l-uleme je svim imamima u BiH-e i dijaspori proslijeđen dopis u kome se traži da današnja hutba bude posvećena Palestini, da se nakon džuma namaza prouči dova za mir u Palestini, te da se ovoga i narednog petka u svim džamijama organiziraju sergije za pomoć braći u Palestini.

Braćo! Trudimo se da na svaki mogući način pomognemo obespravljenim muslimanima i ljudima, nadajući se samo Allahovoj, dž.š., nagradi i milosti!

autor: Nezim ef. Halilović

A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga: a eto brvno u oku tvome? Licemjeru, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga.

(Jevanđelje po Mateju, 7, 3-5)

 Oči u oči, po ko zna koji put, susrećemo se i hrvemo sa sindromom nezrelog i primitivnog velikosrpskog ultranacionalizma, sa simptomima teške neurotične imaginacije i šizoidne ogorčenosti. Kad nema kazne, zlo je brzo na djelu, širi se i vonja na izopačenost, ugnjetavajući čovječnost, a ljubeći nedjelo. Zlo se, zato mora kazniti!

 Gostujući u programu režimsko-huškačke RTRS, u informativno-političkoj emisiji ‘’Oči u oči’’, emitiranoj 29. februara, Vladika Zahumsko-Hercegovački i Primorski Grigorije, podsjetio nas je na blistavu narodnu umotvorinu: ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijerina pokaže svoj trag! Trag Vladikinih šašavih promatranja o Turcima i identitetu, dovodi nas do slijepe ulice etničke, rasne i vjerske netolerancije i mržnje, čiji su krajnji izraz mit, zločin i genocid.

 U tom sivom tonu i koloritu, uz vulgarnu hajdučku besjedu, vrijeđao je i kudio Grigorije, bez pardona. Govoreći tako o muslimanima, Vladika kaže: Oni su u trenutku kad je srpska država bila premoćna, kad je bila ona prva Jugoslavija, poslije Prvog svjetskog rata, bili Srbi. Poslije bio komunizam, pa nije baš popularno bilo biti Srbin, pa su bili Jugoslaveni. Pa se raspala Jugoslavija, pa su gledali šta će da budu, pa su rekli sad smo mi Bošnjaci. Šta će biti sljedeće, vidjećemo. Tu je problem sa identitetom muslimana u Bosni. Oni su prelazili na islam zato što su htjeli da postanu Turci. Ne samo muslimani. Turci po logici nisu mogli priznat da su oni Turci. Govorili su im: «Vi ste muslimani, niste Turci zato što jednostavno niste Turici». Oni su se našli u jednom problemu koji je Meša Selimović okarakterisao vrlo dramatično riječima: «Mi smo potok, koji se otkačio od svog izvora, a ušće ga ne prima!

Od električara do vladike

Vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački, jedan je od najmlađih vladika Srpske pravoslavne crkve. Električar s Planinice, kod Vareša, rođen je 17. decembra 1967. kao Mladen Jevrić-Durić, u bolnici u Vareš Majdanu. Nakon manje uspješne električarske prakse zamonašio se u manastiru Ostrog 1992. godine, kod svoh duhovnog učitelja vladike Atanasija, kada je umjesto svog svjetovnog imena odabrao ime Grigorije. Bogoslovni fakultet završio je u Beogradu 1995. godine, a četiri godine kasnije patrijarh Pavle ustoličio ga je za vladiku. Eparhiju zahumsko-hercegovačku i primorsku preuzeo je u septembru 1999. godine, nakon što se zbog bolesti povukao vladika Atanasije. Georgijev prethodnik, Atanasije Jeftić, ekspert demonizacije i dehumanizacije drugih i različitih ostavio je nasljedniku u amanet svu svoju mržnju prema muslimanima i obilan ideološki otpad. Znao je zaključiti: …ima ljudi s neprijatnim znojem, to su jadni muslimani, pošto jedu loj, dok mi Srbi imamo divan, fini miris…Jeftić je jedan od najradikalnijih crkvenih zvaničnika, pobornik stvaranja jedinstvene srpske države, nikad ne krijući da svim srcem podržava velikosrpski projekat. Atanasijev crni miraz, Grigorije njeguje i dosljedno unaprijeđuje. Omalovažavajući na krajnje uvrijedljiv i primitivan način glavnog trebinjskog imama, Huseina ef. Hodžića, on očituje svu hrđavost svoje misije, te sirovu brđansku ambijentalu: Sa biskupom u Mostaru i sa biskupom u Dubrovniku, pa i sa muftijom u Mostaru imam vrlo normalne odnose zato što, prije svega, imam utisak da su normalni ljudi. A ima neki hodža u Trebinju, koji je sto posto nenormalan čovjek.  I ne možeš s njim nikako da napraviš…  Ali, to ne znači da nemaš  dobru komunikaciju sa, kako se to zove, muslimanima. Zato što je on isfrustiran. Iz Teočaka je došao  u Trebinje,  pa sad hoće da bude veliki.

Ne čudi da jedan crkveni dostojanstvenik u svojoj medijskoj propovijedi radikalnu srbadiju šarmira uvijek aktuelnom turskom kajdom, uz pogrdan vokabular, pun mržnje i nastranog šovinizma. Uz svako razdoblje svoje postojanosti i kontinuiteta, Srpska pravoslavna crkva historiji je servirala bar po jednog gordog bajraktara svesrpskog jedinstva, osvetništva i srpske rasne dominacije. Vladika Grigorije, hercegovački kliconoša međunacionalne netrpeljivosti i podjela, taj mračajski proto i mitoman, po morbidnosti izjava i ogavnosti razmišljanja četnik-početnik, novi je guslar-mesija srpskog pravoslavlja.

Sav Vladikin asiluk nije nimalo bezazlen ni zanemariv, niti je na nivou sporadičnog incidenta. Njegova retorika neugodno podsjeća na krvave dane pravoslavno-inkvizitorske kataklizme. Riječ je o okrutnom saučesništvu i bogohulnom savezu nevinih, a griješnih. Onih čije svete, a okrvavljene ruke pišu zlu kob obespravljenih i o život obogaljenih. Ko je ta crna hudovica, griješna svetica, Grigorijeva Srpska pravoslavna crkva?

Ismet Bećar

Moderni kršćanski narodi žive na moralno nižem stupnju od životinja.

Zlo ne prestaje biti zlo zato što ga čini mnogo ljudi.

(L.N.Tolstoj)

Grijeh je udaljavanje duše od same sebe.

(Aristotel)

Svemogući Bog, kazivanjem u u svojim objavama, živim generacijama na ovom, zemaljskom svijetu, daje darovitu pouku, savjet, uputu i platformu za svako razmišljanje I logičko zaključivanje, sve sa jedinim smislom, ciljem I razlogom – da se bude narodom I narodima u pokornosti Njemu. Na temelju Božije pouke, savjeta I upute koristeći se svim raspoloživim sretstvima dostupnim čovjeku, prvenstveno razumom I umom, teorijskim I empirijskim naukama, čovjek I ljudi se upućuju u proučavanje povijesti.

Na prostoru današnje Palestine, na obalama Mrtvog mora, oko 2000. godina prije nove ere, vremenu kada u Evropi čovjek tek postepeno počinje da prelazi sa kamenog na bronzano oruđe (period koji se u arheologiji imenuje kao Eneolit), egzistirala su dva grada, Sodoma I Gomora (arapski Sedum I Amura), zajednice koje su, kao kolektiv I organizirana skupina, prve počele da upražnjavaju homoseksualizam. Njima je kao opomena, savjet I milost poslan poslanik Lut (biblijski Lot) da ih opomene I pruži savjet kako bi svoju egzistenciju I svoju dušu vratili u stanje pokornosti zakonu Božijem, stanju prirodnog ekvilibrija. O njima svjedočanstvo daje Kur’an u sedmoj suri (poglavlju) gdje se kaze: “… I Luta - kad reče narodu svome: "Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!" A odgovor naroda njegova glasio je: "Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi čistunci!" (7: 80-82) Koliko su ogrezli u griješenju I perverzijama, govori I događaj kada stanovnici Sodome daju ultimatum Lutu da im se izruče dva čovjeka (meleka ili anđela koja su došla Lutu u ljudskom obliku) da bi sa njima seksualno općili. O tome pored Kur’ana govori I Stari zavjet gdje se u knjizi Postanka kaže: “Oni pozvaše Lota i rekoše mu: "Gdje su ljudi, što večeras dođoše k tebi? Izvedi nam ih, da ih upoznamo!" Zbog toga što su bili nepopravljivi grješnici ogrezli u perverzijama Bog je odlučio da uništi ova dva grada: “…I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore - bi dolje, i na njih spustismo kao kišu grumenje od pečena blata, koje je neprekidno sipalo” (Kur an 7: 83), “Tada pusti Gospod na Sodomu i Gomoru dažd sumpora i ognja od Gospoda, s neba. I uništi te gradove, svu nizinu sa svima stanovnicima tih gradova i sve, što je raslo na poljima.” (Knjiga Postanka, 19: 24, 25).

Održavanje “Queer Sarajevo festivala” od 24. do 28. Septembra, povuklo je za sobom mnoga pitanja vezana za homoseksualizam I njegovo javno manifestovanje. Vrh Islamske zajednice, koji se smjelo naziva oficijelnim tumačem Islama u Bosni I Hercegovini, “mudro” šuti. Ljudi koji su se samoinicijativno okupili na protestnom mitingu protiv održavanja ove manifestacije na sva usta su prozvani, ekstremistima, religijoznim fanaticima, fundamentalistima…, mada niko nije još do kraja nije odgonetnuo šta je to vjerski fanatizam ili… šta je to uopće vjerska tolerancija…? Jedan od najvećih živućih mislilaca islama dr. Jusuf el-Karadavi, o homoseksualizmu kaže sljedeće: “ovo ružno djelo predstavlja izopačenje I degeneraciju prirode čovjeka I uranjanje u kaljužu prlajvštine I nečistoće. “ Stav svih islamskih pravnika o homoseksualizmu je jasan. Ova perverzija je veliki grijeh I podliježe oštroj kazni. Islamsko pravo razilazi se samo po pitanju načina izvršenja kazne. Neki smatraju da je kazna za homoseksualizam istovjetna kao I za preljubu tj. kamenovanje, dok drugi smatraju da je kazna za ovaj čin smaknuće (sabljom, spaljivanjem, bacanjem sa vrha zidina itd.) Poslanik Muhammed je rekao da ni jedno mjesto, grad ili narod neće biti kažnjeni sve dok se u njima nemoral ne bude činio javno. Ko može osuditi za ekstremizam I fanatizam ljude koji ne mogu čekati propast skrštenih ruku? Koji ne mogu svjesno-nesvjesno, institucionalno-vaninstitucionalno, amnestirati pojavu za koju islam određuje oštru borbu, borbu dok Božija riječ ne bude gornja a riječ razvratnika donja… Samo što se ti ljudi, velike iskrenosti I smjelosti ali slabog vođstva I organizacije, nalaze u baruštini moralno potonule pseudo kršćanske Evrope, Evrope koja se pod utjecajem crkve nikada nije krstjanizirala, naprotiv, sama je paganizirala kršćanstvo.

Ovako to otprilike zlurado i goropadno izgleda u ucviljenoj, i napaćenoj, razgolićenoj i osakaćenoj, ali prije svega lijepoj, ponosnoj i prkosnoj zemlji Bosni, zemlji čudesa i svakojakih jada i nedaća.

Prvo vam u odbrani svojih, a pustošenju tuđih ''vekovnih'' ognjišta pobiju porodicu, protjeraju vas, sve vam spale i unište na očigled i prešutno odobravanje hude Europe i moćnog svijeta, njihovih vijeća, konvencija, rezolucija, ujedinjenih, razjedinjenih, obezglavljenih i ostalih naopakih. Onda vam u vašoj avliji strogo demokratski i u skladu sa općom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, sagrade pravoslavnu crkvu, kategoričnom i bezuvjetnom primjenom člana 17 po kojem imate pravo na vlastita dobra,  zemlju i drugo vlasništvo, i da niko nema pravo oduzeti vam vaše vlasništvo bez valjanog razloga. Mjereno domaćim, bosanskim aršinima, poželjno je da vam u svrhu pomirenja i oživljavanja međureligijskog dijaloga i tolerancije, u avliji posade veliku crkvu, a onda vas kude i sude zbog "produženog krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti", kao i krivičnog djela povrede slobode vjere i vršenja vjerskih obreda.

Kada četvorica mladića u prvom bh. sudskom procesu za terorizam, zbog prijeteće video snimke, ilegalnog posjedovanja oružja i eksplozivnih materijala te planiranja terorističkih napada budu osuđeni na ukupnu kaznu od 38 i po godina zatvora, onda je takva presuda potvrda da se bh. pravosuđe svakako uključilo u međunarodnu kampanju borbe protiv terorizma, s ciljem da se iskorijene elementi islamskog ekstremizma i spriječi narušavanje međunarodnog ugleda naše zemlje u svijetu, te štete koju bi nanijele terorističke ćelije islamskih fanatika bh. vladi i međunarodnim institucijama koje se trenutno nalaze u BiH. Međutim kada mostarski Hrvat Josip Grbeš u najsvetijem muslimanskom mjesecu ramazanu, u maniru Terminatora, u mučkom terorističkom aktu, razvuče zolju i raketira džamiju u mostarskom prigradskom naselju Jasenica, onda se Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona lijepo fino nagodi s Grbešom, pa ga optužnica ne tereti ni za kršćanski niti neki drugi terorizam, već za "izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti". Zaključak: kada se snimate i planirate, a uz to imate bradu i muslimanski identitet dobijete zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina, međutim kada ručnim bacačem pogodite džamiju, onda uz materijalnu štetu proizvodite i mržnju, pa vas slijedi nagodba i simbolična zatvorska kazna od godinu i po.
Usud je bosanskih muslimana izgleda, da se oko njihove sudbine odavno nagađaju, odgađaju i pogađaju.

Ni bjelosvjetska pozornica baš ne zaostaje kada se radi o ritualu humora bolesnoga uma. Ono što ne može dovršiti imperijalistička politika, dovršit će Hollywood, oblikujući mišljenje svjetske javnosti na način da u svojim filmskim projektima uloge negativaca obavezno dodijeli brutalnim islamskim ekstremistima i teroristima. Priču uokvire Bogom dani, super-američki marinci, heroji koji svijetu i domovini služe odano osiguravajući nam demokratiju i blagostanje. Isti oni blaženi američki vojnici, Sotonini sinovi koji raketiraju svadbe u Afganistanu, ubijaju iračke civile, žene i djecu, ruše džamije, u njima vrše nuždu i crtaju križeve, isti oni koji bacaju Qur'an u WC šolju, šutaju ga, staju na njega i uriniraju po njemu, nemilosrdno skrnaveći muslimanske svetinje, isti oni koji učestvuju u križarskim silovanjima muslimanki u Iraku. Kako bi bilo da hollywoodski režiseri u svoje napucane projekte uvrste Arkanovce, Šešeljevce, Mladićevce...da uvrste Bijeljinu, Prijedor, Višegrad, Potočare, Stupni Do, Ahmiće? U bosanskim jamama i vrletima nalaze se tragično neiscrpne filmske priče. Zašto u svojim filmovima ne objelodane sudbinu Bošnjakinje Nazije Beganović koja je u protekloj agresiji izgubila šest sinova i muža? Zašto ne ekraniziraju potresne priče srebreničkih majki, čiju su tek novorođenu djecu Mladićevi četnici ubijali vojničkom čizmom?!

Nikako, jer nije to u opisu i zadatku sveopćeg krstaškog i fašističkog pohoda na muslimane, niti  to odgovara dobro smišljenoj i lukavo isplaniranoj strategiji neprestanog ataka na muslimansko biće i dušu!
 
Žvot, čast i imetak muslimana, sveti su i nepovredivi u islamskoj konceptualizaciji društvene egzistencijalnosti. Ugroženost naših života, naše časti i imovine proizvodi snažan i prodoran krik: Padaj silo i nepravdo!

 Ismet Bećar

Umjesto bilo kakvog komentara, svu baruštinu i smrad u kome tone naše društvo, najbolje će oslikati pjesma kultnog zagrebačkog benda "Azra"...

...Smrdljivi grad zatvara podrume
Smrdljivi grad zatvara ulice
Smrdljivi grad je zadovoljan sobom
Strukture ga dobro furaju
Kosijaneri trule u patikama
Muda im zaprašuju cestu
Guzice spuštaju nisko do poda
Kako se oni samo dobro furaju
Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze
Za šljakere što loču ko' psi
Studenti bez diplome
žene bez ljepote
Neženje bez stana
Putnici bez para
Jeftina mjuza teška cuga
Lutrija je njihova furka
Jeftina mjuza teška cuga
Užas je moja furka

( A.L. )

Potočari...


...Pored mezara sjedi majka... oborenog pogleda koji gleda... u prazninu rake... izraz lica govori sve... 4015 dana patnje, 96360 sati bola je prošlo... pogled mi skreće na dva zelena nišana... dva sina... 16 i 19 godina... majka ko majka, miluje naslone... njihovu posljednju odjeću i zaklon...

... miluje kao što im je nekad milovala pokrivač pred počinak... samo... oni nikada svojim buđenjem neće donjeti osmjeh njenom licu... ali... ona ne kuka... ne proklinje... ne nariče...

... ona samo tiho plače, suzama topi zemlju...
...i čeka dan kada će se...
...naći sa njima...
...u džennetu...


(post objavljen 12. 7.2006)

Ima jedan Bošnjak povazdan klanja.

Ima jedan klanja samo sabah i akšam. Ide on i na džumu.

Ima jedan, tako kaže, klanja kad se sjeti.

Ima jedan klanja samo teraviju.

Ima jedan klanja samo od Bajrama do Bajrama.

Ima jedan plaho se naljuti kad mu neko rekne da on nije dobar musliman, pa on tome ovako odbrusi: “Ti ćeš meni reći da ja nisam musliman. Otkako znam za sebe, ja svaki dan sve tri vakta klanjam.”

Ima jedan ide u džamiju i klanja samo pred izbore.

Ima jedan nikad nije u džamiju unišo, ni pred izbore ni poslije izbora.

Ima jedan ne klanja i ne ide u džamiju, a, kaže, volio bi i da klanja i da ide u džamiju.

Ima jedan završio medresu, a kao da i nije.

Ima jedan povazdan Allaha spominje, stalno viče: subanallah, elhamdulillah i halali, brate.

Ima jedan pa kaže da će u 70-oj godini doć tobe – kad sve išćejfi. Ne zna, hud, da sutra more umrijeti.

Ima jedan pa se naljuti kad mu neko kaže da je novokomponovani musliman.

Ima jedan imenjak - samo po imenu musliman.

Ima jedan Bošnjo pa stalno priča sve najgore o hodžama i hadžijama. Kod hodža i hadžija vidi trun nevaljaštinje, a kod sebe i kod drugih ne vidi brdo poganluka.

Ima jedan ne klanja, u džamiju ne ide, ne posti, a za Bajram uvijek kurban kolje.

Ima jedan kaže da je musliman u duši.

Ima jedan svake godine cijeli ramazan posti i klanja, a ha prođe ramazan, on prestane klanjat i počne pit.

Ima jedan išao na Ćabu, a bolje da nije.

Ima jedan pa mu smeta selam, jer je to arapska riječ, a ne smeta mu arapska nafta u autu.

Ima jedan prema islamu se odnosi ko Srbi prema Dejtonu: prima ono što njemu godi, a ne prima ono što mu nije po volji.

Ima jedan Bošnjo stalno ide u džamiju, a sa svima se svađa, sa braćom i sa komšijama vazdan se po sudovima ganja.

Ima jedan stalno i svakom vazi i dersi, bi reko insan – muftija, a on i ne klanja.

Ima jedan pa samo gleda šta hodže rade.

Ima jedan pa veli da neće u džamiju kad vidi ko sve ide.

Ima jedan dolazi u džamiju samo da ga ko vidi, a jedan drugi dolazi da vidi ko ide, a k one ide u džamiju.

Ima jedan, kaže, da ima sedamdeset glava i vratova, sve bi glave i vratove za din dao. A, opet, ima jedan koji veli da bi poginuo za svoju vjeru, ali kad ga vikneš da ide u džamiju, on kaže: ”E taj film nećeš gledati.”

Ima jedan vjeruje u Boga, ali ne vjeruje da ima Džennet i Džehennem.

Ima jedan skoro došo tobe, pa damu je sad da svi ljudi budu ko on.

Ima jedan pa mu čisto krivo kad neko dođe tobe. Malo malo pa on tome nabije na nos kako je doskora i pio i svašta radio.

Ima jedan više vremena bude u kafani nego u rođenoj kući.

Ima jedan, ime mu lijepo, muslimansko, a psuje, neuzubilah, Boga i džamiju.

Ima jedan pa ga stid što je musliman.

Ima jedan pa kaže da bi sve u životu bio, samo ne bi bio hodža ili predsjednik svojima.

Iz knjige "Kuća na dva sprata plus potkrovlja" autora Fahrudina SINANOVIĆA (str. 68-71)

Petog februara 1994. oko 12.30 sati s neprijateljskih položaja na području sela Mrkovići-Sarajevo ispaljen je minobacački projektil kalibra 120 mm, koji je pao na gradsku pijacu Markale u Sarajevu.

Usljed eksplozije poginulo je 68, a teže i lakše ranjene 142 osobe.

Tog dana poginuli su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Polovinom mjeseca aprila u naše selo Žlijeb su došli pripadnici bivše JNA (Užički korpus) i domaći srbi. Tada su vršili pretres naših kuća oduzimali lično naoružanja na koje su muslimani imali odobrenje, ali nikome nisu davali bilo kakav papir.

U mjesecu maju naše selo je bilo u opkruženju tako da su svaki dan po našem selu odnosno kućama pucali iz lahkog i teškog naoružanja.

Dana, a mislim da je to bilo 17.06.1992.godine od strane komšija srba iz sela: Žlijeb, Pozderčići, Gostilja, Kragujevac i dr. Sela protjerani smo mi muslimani iz naših kuća. Protjerivanje su izvršili MILIČEVIĆ GORAN, BOBAN ŠIMŠIĆ, ĐURIĆ MILOJE, NOVAKOVIĆ ZORAN I dr. Čijih imena se ne mogu da sjetim, a neke nisam ni poznavala. Naprijed navedeni su nas gonili ispred sebe do sela Podobravnje. Neki su bili u uniformi bivše JNA, a neki u civilnoj odjeći. U selu Obravnje su nas potrpali u kamione pod ceradom i pravo nas odvukli u “Vatrogasni dom” u Višegradu. Taj dan naćamo u Vatrogasnom domu, a to je 17.06.1992. godine. Istog dana kada su nas doveli u Vatrogasni dom popisali su nas. Samnom su bile žene iz sele Žlijeb, moje komšinice i to: sva imena poznata redakciji Bošnjaci.net, koje su do danas umrle prirodnom smrću. Sa nama su bili i 18 muškaraca i mldb. djece.

Dana 18.06.1992.godine dolazi MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ, BOBAN ŠIMŠIĆ i još oko pet njih koje nisam poznavala ja ali su ih poznavale druge žene.

Po mene je došao MILAN LUKIĆ i mog muža u jednu malu prostoriju na sprat Vatrogasnog doma naređuje nam da predamo pare, devize i zlato. Mi smo predali veću svotu para, a mislim da je bilo u devizama oko 25 hiljada maraka i dvije štedne knjižice koje su glasile na ime mog muža, a meni nije bilo poznato koliki je iznos bio na knjižicama. Želim napomenuti da smo bili vrlo imućni. Ja sam se morala skinuti gola da bi me pregledali da nisam nešto sakrila, a to je radio Lakić Mirka mesara sin Dragan. To mi je bio najteži momenat u životu što sam se morala skidati gola, a na vratima je stajao BOBAN ŠIMŠIĆ.

Naprijed navedeni su naredili 20-torici bošnjačkih muškarca da se izdvoje i odveli su ih. BOBAN ŠIMŠIĆ, MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ su nam rekli da ih vode na razmjenu.

Međutim do danas se više nikada nisu vratili. Žene, djeca su plakali a Mitar Vasiljević je pogladio po glavi kćerku M.G. i rekalo: Nemoj da plačeš vratiće se otišao je na razmjenu na Pale, to je rekao Mitar Vasiljević. Boban Šimšić je stajao na vratima i bio je naoružan kao i svi ostali naprijed navedeni. Boban Šimšić je bio u policijskoj uniformi i pored automata imao je i pištolj i ručne bombe. Bobanu Šimšiću je prišla F. iz Žlijeba i rekla: šta je se muškarcima hoće li se vraćati. On je rekao marš od mene i otišao.

Od trenutka kada su odveli muškarce tj. 18.06.1992.godine počinju odvoditi jednu po jednu ženu na silovanje i zlostavljanje. Kada su odveli muškarce nastavlja odvođenje žena na sprat Vatrogasnog doma, a to je bilo sutradan 19.6.1992.godine. Meni je ponovo naredio MILAN LUKIĆ da idem na sprat Vatrogasnog doma ponovo za nama ide naoružan BOBAN ŠIMŠIĆ i stoji na vratima. Ponovo mi naređuje da se skinem gola, molila sam da to ne čini ali mi je naredio što sam morala uraditi. Kad me je pregledao Lakić Mirka mesara sin Dragan rekao je da više nema para rekao je da idem u prizemlje Vatrogasnog doma. Tada dolazi Milan Lukić i ostali traže ponovo pare i mene udara Dragan Lakić nogom u glavu padam na pod, počinje me udarati po cijelom tijelu, tada sam se onesvijestila. To je sve gledao Boban Šimšić. Dok sam bila onesviješćena nisam znala šta se dalje samnom dešavalo. Kada sam došla sebi naredili su mi da idem u prizemlje. Dugo sam bila u nesvijesti da su žene mislile da spavam. Istog dana uveče nas trpaju u kamion vuku prema Sjemeću. Kad su nas poveli Mitar Vasiljević je naredio da T. zvana siđe sa kamiona da ne može izaći iz Višegrada jer je mora ubiti. Tu sam prepoznala: Miličević Gorana iz Kragujevca sin Radoja, Šimšić Bobana i dr. koje nisam poznavala da su u pratnji konvoja. Zatim viđam PAPIĆ STOJANA iz Trševina, naoružan u uniformi bivše JNA. Tada nama dolazi Miličević Goran, naređuje da se vrate kamioni prema Višegradu i nas voze pravo pred Stanicu javne bezbjednosti. Tad pred nas izlazi BOBAN ŠIMŠIĆ i govori «Vidi mojih komšija neda im se iz Višegrada».

Odatle nas odvode u OŠ «Hasan Veletovac». Svakodnevno odvode žene na silovanje i to: imena šest Bošnjakinja poznata redakiciji. Nisam vidjela ko ih je silovao, ali kada bi se vraćale plakale su i odjeća na njima je bila pocijepana. Jad i pakao je bio u OŠ «Hasan Veletovac». Pošto sam bila pretučena u Vatrogasnom domu često sam dolazila u situaciju da gubim svijest, ali sam stalno viđala Bobana Šimšića, Joksimović Miloja, Papić Stojan, Gorana Miličevića i znam da sam Gorana pitala gdje mi je muž. Dolazio je Mikan nastavnik iz Prelova.

Moram napomenuti stale žene koje sam naprijed navela koje su bile samnom mogu ispričati mnogo više jer sam ja u najtežim momentima od premlaćivanja bila u nesvijesti od čega i danas osjećam teške posljedice i pod stalnom sam kontrolom ljekara.
Spremna sam dati izjavu bilo kom istražnom organu i ispričati istinu kao i svjedočiti o izvršenom ratnom zločinu nad muslimanima u Višegradu.

bosnjaci.net

Savez udruženja "Zlatni ljiljan" i "Zlatna policijska značka" Kantona Sarajevo uputio je otvoreno pismo Seferu Haliloviću, u kome očekuje od njega javno izvinjenje "Zlatnim ljiljanima" ili bar ženama-herojima, te porodicama šehida i poginulih boraca dobitnika tog priznanja.
Povod ovome je emisija FTV-a "Generali" u kojoj Halilović tvrdi da 60 posto "zlatnih ljiljana nije vidjelo ni puške ni četnika".  Halilović takođe cinično izjavljuje da su "sekretarice i kuharice dobijali ova priznanja" što potkrepljuje i podatkom da je samo 12 žena odlikovano  "Zlatnim ljiljanom". Međutim cinični "general", tipičan izdanak ex Ju vojne škole i djelatnik KOS-a ne navodi da je od tih dvanaest žena  osam dalo svoje živote u odbrani BiH dok su četri takođe bile u prvim vojnim redovima.
Sama izlaganja gospodina Halilovića, ukazuju samo na to da je "general u bijelim čarapama" u razvoju svoje primitivne rušilačke svijesti, u socilološkom pogledu ostao na onom "herojskom dobu" antičkih junaka, ne dozvoljavajući onoj višem filozofsko-teološkom stadiju da dopre do njegove pervertirane svijesti  te tako svojim ponašanjem dokazujući onu marxističu sentencu da "čovjekovu svijest obrazuje njegovo društveno biće" u čijem je duhu izgradio karjeru i proveo jedan dio svoga života.
No srećom bosanski narod prepoznao je podvalu, te je tako "ludi kaplar" i pored velike pompe u predizbornoj kampanji ostao na minornim političkim poenima.

ahmed_l@v